Dvanaest izvrsnih glumica, hipnotička glazba, miks antičke drame i nadopisanog teksta nastalog na osnovu psihoterapijskog traganja za onim potisnutim glavni su sastojci vrlo uspješne nove predstave Kazališta Ulysses na Brijunima.
Ako se prepustimo osjećajima i nagonima, svijet će propasti, propast će civilizacija građena tisućama godina, ljudi će ponovo potonuti u barbarstvo, teći će krv do koljena. Tako se stoljećima opravdava dominacija racionalnog nad emotivnim, sustav sistematskog potiskivanja nagona i kontrole nad pojedincima, dominacija muškarca nad ženom.
Na razini društva izraz toga je nepravedan poredak, na osobnoj nesreća i neuroza, plus sva sila psihosomatskih bolesti. O tome govori Euripidova drama “Bakhe” u režiji Lenke Udovički. Odličan posao napravila je dramaturginja Željka Udovičić Pleština, nadopisavši starogrčkog dramatičara dijelovima psihoanalitičkih seansi koje je s glumicama održavao dr. Stanislav Matačić.
Mudri starci
Ulyssesove “Bakhe” doslovno slijede Euripida, po prijevodu Lade Kaštelan, samo što su ovdje ne samo bakhe nego svi akteri žene. Dioniz Katarine Bistrović Darvaš feminiziran je, i kad dominira i pobjeđuje on nema ništa od mačističkog božanstva. Ivana Krizmanić izvrsna je i duhovita u karikaturi macho muškarca, muževnog Penteja.
Mudre starce Tiresiju i Kadma suzdržano i efektno igraju Lucija Šerbedžija i Dubravka Miletić: one su upozorenje koje nitko neće poslušati, slika nesreće koja mora doći.
Senka Bulić dala si je maha a opet izbjegla patetiku u kombinaciji mahnitosti, agresije i očaja Agave, Pentejeve majke. Izvrsne su glumice koje igraju bakhe, svakog trenutka neka druga iskoči i zabljesne, od Hrvojke Begović i Barbare Prpić do Dore Polić Vitez, Milice Manojlović, Jelene Graovac, Lucije Barišić i Urše Raukar.
Preobrazba
U antičkoj mitologiji Dioniz je kralj vina, veselja i plodnosti, bog žena. Kod Euripida Dioniz, kao sin Zeusa i Semele, obične žene, želi priznanje u rodnoj Tebi, ali kralj Pentej, njegov bratić, ne priznaje mu da je bog. Dioniz zavede sve tebanske žene i one kao bakhe, njegove sljedbenice, odlaze u goru i tamo plešu i udaraju u bubnjeve, odaju se seksu i golim rukama ubijaju životinje i ljude, trgajući meso s kostiju.
Umjesto da stoje doma, zaključane za tkalačkim strojem. Pentej se dade zavesti i ode s Dionizom u goru vidjeti lude bakantice, ali ga Dioniz izručuje pobješnjelim ženama. Penteja ubija vlastita majka, i hvali se svojom lovinom, misleći da je ubila lava.
Iako je redateljica Lenka Udovički najavila da nemaju dnevnopolitičkih referenci, nemoguće je gledati njene “Bakhe” bez povezivanja s raspravom o Istanbulskoj konvenciji, balkanskom inačicom rafiniranijih #MeToo rasprava sa Zapada. Samo par minuta i malo crne boje dovoljno je da se 12 seksi glumica preobrazi u muškarce.
Namrče si bradu i brkove, promijene držanje tijela i geste, i to je to! U istim kostimima koji su se minutu prije činili zeru previše kičasti, onako seksistički seksi, s grudnjacima i pola tijela pod crnim tilom. Zar ima boljeg dokaza rodne ideologije? Da biti žena nije definirano biološki, sisama, nego vezivanjem uz tkalački stan, od Euripida do danas.
Čarobni ambijent
Euripid prikazuje strah muškarca od smaka svijeta ako im popuste kontrole i pokažu onu svoju drugu, dionizijsku prirodu, svoje žensko lice. Ali mora li biti toliko krvi i bola i u ženskoj verziji?
Zar nisu redateljica i dramaturginja trebale ublažiti tragičan Euripidov kraj, s tom strašnom slikom majke koja drži u ruci glavu sina kojeg je ubila? Ili možda sloboda doista traži tako krvavu žrtvu, kao što ju je uzimala svaka revolucija, od francuske 1789. naovamo? Revolucija je borba obespravljene većine protiv onih koji su sebi prigrabili sve bogatstvo i moć. Jesu li žene danas ta društvena manjina koja može donijeti radikalne promjene?
Kao što ne može radnik sam, ma koliko marljiv i uporan bio, izdignuti se iznad društvene podjele na bogate i siromašne, tako ne mogu ni žene, boreći se svaka za sebe, osvojiti slobodu unutar represivnog društva, bez obzira na sve psihoterapije, joge, šamanske plesove, ayahuasce, ili kako se već zovu najnoviji pokušaji otkrivanja prave ja i oslobađanja od stega društva koje nas tjera da se odreknemo sebe i gura u smrt i bolest.
Redateljica tu nije optimistična: Dioniz Katarine Bistrović Darvaš na kraju se pojavljuje u haljini napravljenoj od logoa brojnih brendova. Kapitalizam je inkorporirao i to, svoju nagonsku prirodu izražavamo impulzivnim šopingom i minusom na karticama.
Izvrsnu glazbu potpisuju Nigel Osborne i Davor Rocco, osim efektnih kostima Bjanka Adžić Ursulov potpisuje scenografiju. Koreograf je Staša Zurovac, a Andrej Hajdinjak potpisuje dizajn svjetla.
U svim Ulyssesovim predstavama veliku ulogu ima čarobna brijunska priroda i 19-stoljetna tvrđava Minor na Malom Brijunu, no u ovoj predstavi Lenka Udovički se ne oslanja na to. Predstava bi, čini se, odlično funkcionirala na bilo kojoj velikoj sceni, a sva ta brijunska čarolija, od kretanja broda iz Fažane do šetnje slabo osvijetljenim šljunčanim putem, uz miris makije i prigušeno pilanje cvrčaka, samo je dodatni plus.