Bila je glumica starog kova, duhovita i spremna igrati u svim uvjetima i svakoj neprilici

Nije isto pišeš li nekrolog glumici ili ga pišeš glumcu. Karijera svake glumice teža je od karijere svakog glumca. Manje je za nju uloga, te su uloge često slabije napisane i manje znače nego muške, glumici se mjeri svaki kilogram i svaka bora, a glumac slobodno može egzistirati i kao krajnje zapušten, nonšalantan. Glumice gotovo nikad ne zasluže i jedan zbilja visok honorar, a u narodu su isto tako više sumnjive kao dakle „paraziti“.

Nina Erak bijaše glumica starog kova u smislu da je svladala scenski govor na razini kakva se danas gotovo više i ne traži i znala je zavladati scenom jednom malom promjenom u tonu i jačini glasa. Bila je vehementna i bila je duhovita. Život brzo prođe, pogotovo glumici, pogotovo u nas, ali gluma je možda ipak najpoštenija umjetnost, u kojoj je svaka taština umjetnička zapravo bezazlena i dječja. Iza kazališnog glumca, iza glumice, ne ostaje zapravo ništa osim sjećanja u glavama gledatelja, a koja brzo minu.

Međutim, i gotovo svi pisci budu smjesta zaboravljeni i nitko ih ne čita još dok pišu, a isto tako gotovo svi slikari postanu anonimni još za života. Devedeset posto pisaca i slikara, a i kompozitora, dakle dulje živi od vlastitih djela, te se prije smrti najprije suoče sa smrću vlastitoga djela.

Glumce ne muče takvi strahovi, oni su tu dok jesu, a kad odu, otišli su zauvijek i manje-više bez traga. Uostalom kao i svatko od nas. To ostavljanje tragova, čežnja za vječnošću, duboko je naivna i glumci to najbolje znaju. Oni igraju i kad im se ne igra, kad su tužni, kad im umre najbliži, kad su bolesni i kad su ludi.

Nina Erak bila je isto takva glumica, koja će igrati u svim uvjetima i svakoj neprilici. Cijelu karijeru provela je u zagrebačkom Kerempuhu, možda, za glumice, i najzahvalnijem kazalištu zagrebačkom, igrajući Feydeaua ili Gogolja, može i Shakespearea, svejedno, uvijek prepoznatljiva i jednako energična, s potisnutim humorom koji time postaje jači.

Kad tko umre prije sedamdesete ili sedamdeset i pete, u nas se govori da je otišao prerano. Tako i Nina Erak. Ostaje za njom, kao i za svakim od nas, manje-više ništa od svega što se stvorilo i dobro je da je tako jer kako bismo inače uopće živjeli i mi i oni koji dolaze poslije nas.