Sredinom pedesetih godina pravu senzaciju predstavljao je dolazak redatelja Bojana Stupice i njegove supruge Mire Stupice u Hrvatsko narodno kazalište.
Stigli su iz Jugoslavenskog dramskog pozorišta, u kuloarima nazvanog Jugodrp, jer je poslije rata otimao kazališne zvijezde diljem Jugoslavije, no sada su se dugovi polako vraćali: Bojan je izgleda u Beogradu imao političkih problema i Zagreb mu se činio puno poticajnijom sredinom. Osim toga, HNK je tada bio u krizi, dr. Branko Gavella odveo je sve svoje pulene u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište (današnji “Gavella”), i Stupice su mu bile spasonosna injekcija. Brechtov “Kavkaski krug kredom” plijenio je modernizmom, jednako kao i Marinkovićeva “Glorija” i “Sveta Ivana” G.B. Shawa, dok su Goldonijeve “Ribarske svađe” adaptirane na čakavski i kasnije uspješno gostovale u Veneciji.
Očarana kazalištem
U svima je Mira igrala glavne uloge, Bojan je usput predavao i na zagrebačkoj kazališnoj akademiji i odgajao nove generacije, a kada su se oboje, nakon trogodišnjeg angažmana, vratili u Beograd, ona je povremeno gostovala sve do 1961.
Već tada je slovila kao jedna od najboljih jugoslavenskih glumica, iako joj u početku nije bilo lako u karijeri. Rođena je 1923. u Gnjilanu kao Miroslava Todorović, gdje su joj roditelji predavali na gimnaziji i poslije se često selili: nakon smrti oca ostala je sama s majkom i najmlađim bratom Borom (kasnije također glumačkom legendom), pa nije previše protestirala kad su je natjerali da upiše Trgovačku akademiju u Beogradu, no kako je stalno bježala u kazalište, u obitelji su napokon shvatili što je njezin pravi životni poziv.
Debitirala je na sceni 1941., udala se 1943. za glumca Milivoja Popovića-Mavida, brak nije potrajao, a s promjenom režima morala se ispričavati zbog “zabavljanja okupatora”.
Zlatna arena
Prošla je ipak bolje od svoga uzora, velike srpske glumice Žanke Stokić, kažnjene s osam godina gubitka “građanske časti”, a kad je upoznala Bojana Stupicu i prešla u “Jugodrp” sve je bilo zaboravljeno, jedino što se njezin suprug nije uklapao u socrealističke kulturne standarde toga razdoblja i neprestano je zbog toga imao problema.
Naočitu, stasitu brinetu odmah su zapazili filmski redatelji. Trebala je igrati glavnu žensku ulogu u prvom hrvatskom poratnom filmu “Živjeće ovaj narod” (1947.), ali su je smatrali suviše senzualnom za lik kozaračke seljanke (ulogu je dobila puno čednija Vera Ilić), pa je debitirala tek kasnije u “Bakonji fra Brne” Fedora Hanžekovića (1951.), gdje njezina erotičnost nije bila problem, kao ni u narednom redateljevom filmu “Stojan Mutikaša” (1954.).
U osnovi je ona bila prvenstveno kazališna glumica, vulkanskog temperamenta i iznimnog raspona, no ne treba suviše minorizirati njezine filmske nastupe kojih baš nije bilo malo.
Najbolje je uloge ostvarila u jugoslavensko-zapadnonjemačkoj koprodukciji “Muški izlet” (1964.), za koju je dobila njemačku filmsku nagradu, te u filmu “Roj” Miće Popovića (1966.), nagrađena je Zlatnom arenom za provokativan lik seljanke koja po svaku cijenu želi nastaviti obiteljsko stablo, pa i žrtvovanjem vlastitog sina.
Po povratku u Beograd na tamošnjim scenama (Jugoslavensko dramsko pozorište i Beogradsko narodno pozorište) postaje najvažnija srpska glumica, igra u vrlo mješovitom repertoaru od “Dunda Maroja” i “Gospode Glembajevih” do “Madame Sans-Gêne” i “Gospođe ministarke”.
Velik joj je adut bio što se odlično snalazila kako u komedijama tako i tragedijama, minimalističke predstave u kojima se od glumca suviše malo tražilo naprosto nisu bile za nju. Nastupala je i na televiziji, osobito je bila omiljena kao Kika Bibić, neuka seljanka u emisiji “TV bukvar”, zbog koje su mnogi naučili čitati i pisati.
Memoari
Nakon smrti Bojana Stupice (umro je 1970.) udala se za Cvijetina Mijatovića, koji je ubrzo potom postao predsjednik predsjedništva SFRJ. Šalila se da joj je brat Bora svojedobno prorekao da će se jednom udati za kralja, a ovo je najbliže tome što je mogla postići.
Početkom milenija objavila je knjigu memoarskih zapisa “Šaka soli”, koja je 2001. bila najčitanija u Srbiji, a ukupno je imala 13 izdanja. Imala je zbilja o čemu pisati, no neprestano je ponavljala da je Bojan Stupica bio muškarac njezina života.
Zadnju ulogu na filmu odigrala je u velikom hitu “Parada” Srđana Dragojevića, rola nije bila velika ali se ona odlično uklopila među puno mlađe kolege. Nedavno je pretrpjela težak moždani udar, operirali su je ali se od toga nikad nije oporavila. Proslavila je 93. rođendan u uskom obiteljskom krugu i dva dana kasnije umrla, jučer u noći.
Dobila je sve najvažnije srpske kazališne nagrade i proglašena je njihovom najvažnijom glumicom 20. stoljeća. Ona je uvijek tvrdila da je to Žanka Stokić, u čije je ime 2003. ustanovila nagradu koja se otad redovno dodjeljuje. U Zagrebu je zadnji put bila 2004., na premijeri “Glorije” u režiji Boška Violića i podsjetila se na razdoblje u kojem je bila glavna glumačka atrakcija hrvatske metropole.