Malo toga se promijenilo u zagrebačkom Teatru &TD zadnjih petnaestak godina. Isti, derutni inventar, ista garderoba, isti kafić, čak je i konobar onaj stari... “Sporo se mijenjaju stvari u cijelome društvu, a pogotovo u kazalištu”, govori Bobo Jelčić, koji nakon 16 godina ponovno režira u &TD-u, ovoga puta predstavu pod nazivom “Ko rukom odneseno”. Teatar &TD je mjesto gdje je nastala kazališna poetika Bobe Jelčića, u suradnji s dramaturginjom Natašom Rajković. Tu je napravio svoje dvije antologijske predstave, “Usporavanja” (1998.) i “Nesigurnu priču” (1999.), inaugurirajući svoj specifični kazališni rukopis - pričanje o važnim životnim temama kroz svakodnevno događanje zapravo - ničega.
Bez Nataše Rajković
“Volim što ponovno radim u &TD-u, pogotovo što je on u međuvremenu postao platforma na kojoj je stasala cijela generacija režisera koja danas uvelike utječe na hrvatski teatar. Tu su svoje prve predstave napravili Saša Božić, Oliver Frljić, Miran Kurspahić, Anica Tomić... I oni su svake godine dobivali priliku da ponovno rade bez obzira na to koliko im je bio uspješan prošli projekt. Kada sam ja bio njihovih godina i kada sam poželio raditi u &TD-u, nije mi bilo omogućeno”, prisjeća se Jelčić koji novu predstavu radi bez svoje stalne suradnice Nataše Rajković. “Ni ‘Obranu i zaštitu’ nismo radili zajedno. Ma, to je samo faza, ponovno ćemo mi surađivati”, kaže.
Prvi film na YouTubeu
U “Ko rukom odneseno” glume Ivana Krizmanić, Marko Makovičić i Jerko Marčić, a u predstavi pratimo priču o muškarcu u krizi koji jedne večeri dolazi u posjet svojim prijateljima, konvencionalnom bračnom paru koji živi na rubu grada. “Sve se događa u kuhinji, za vrijeme večere. Predstava se igra na tri četvorna metra, najmanjem mogućem prostoru u koji mogu stati tri glumca. Ti ljudi za večerom razgovaraju i izgovaraju takvu količinu besmislica da se mi na kraju moramo zapitati zar i mi govorimo takve gluposti. Oni, naravno, pokušavaju riješiti neke probleme u svojem životu, no ne uspijevaju i te se večeri zapravo ništa bitno za njih neće promijeniti”, kaže Jelčić koji se u ovoj predstavi bavi problemom malograđanštine i kvaziliberalnog okruženja za koji svi volimo vjerovati da iz njega potječemo.
“Ono sve što znaš o meni” prvi je igrani film Bobe Jelčića nastao 2005. godine kao svojevrsni nastavak kazališnih uspješnica iz Teatra &TD, s istom glumačkom postavom. Iako vrlo lijep, varirajući temu jedne salingerovske zagrebačke obitelji i nazvan po pjesmi Arsena Dedića, film je zapravo vrlo loše prošao. Jedva je prikazivan u kinima, a na televiziji ga nismo uopće imali prilike vidjeti. Zanimalo me nada li se Bobo Jelčić, nakon uspjeha “Obrane i zaštite”, valorizaciji svojeg filmskog prvijenca? Sada ga se može u cijelosti vidjeti na YouTubeu.
Veseli se odmoru
“Pa, volio bih da se to dogodi, pogotovo zato što sam vrlo emotivno vezan uz njega. Sve o filmskom biznisu naučio sam radeći upravo taj film koji smo snimili praktički bez novca”, kaže Jelčić čiju ćemo predstavu “Allons Enfants” imati prilike gledati i ove sezone na Dubrovačkim ljetnim igrama. No, on se prvenstveno veseli periodu kada neće raditi ništa. “Ova godina bila mi je jako naporna, vjerojatno i zbog obveza oko promocije filma ‘Obrana i zaštita’. Jedva čekam kada mjesec dana neću raditi ništa.”