Klasična domaća drama, “Romanca o tri ljubavi” Antuna Šoljana, doživjela je, u režiji Borisa Svrtana, brodolom u zagrebačkoj Gavelli. Naime, redatelj je djelo pročitao s nerazumijevanjem pa glumci na sceni iskrsavaju kao recitatori, a ne kao akteri. Prije svega, Svrtan je predstavu lišio strasti i erotike, a mimo njih ovo djelo umire od dosade.
Naime, Šoljan naglašavanjem spolnosti protestira protiv sivog socijalizma i, općenito, gluposti i krutosti vlasti i poretka, te se ovo djelo ne može igrati kao dječja predstava gdje mladi glumci glume tako kao da glume studente glume.
U situaciji gdje se Gospa napokon dokopa ključa za svoj pojas nevinosti, izrađen voluminozno poput oklopa, ne događa se ono što bi svatko zagrijan za predstavljanje očekivao: Gospa pred nama otključava to metalno čudovište, možda se žuri, griješi, potom ga šuta ili mu se ruga kao da je živo. Ali ne, Gospa nestane i onda protrči pozornicom noseći iznad glave spravu. Znači, redatelj ovdje izravno daje na znanje da se “to” ne smije vidjeti. Čin oslobađanja od pojasa nevinosti ovdje je okovan u redateljski pojas nevinosti.
Redatelj je autor i scenografije, koja je čisti kič, naporan i nefunkcionalan: u dnu zastori, crveno-crni, krevet koji se sklapa u stol, a nalikuje na mrtvački kovčeg te desno golem buket plastičnih ruža - sve skupa sliči na predvorje kakve otmjenije mrtvačnice, a takva je počesto i energija na sceni. Kostimi Marite Ćopo jednostavni su i dobro odgovaraju fizikusu glumaca, Gospa je odjevena i maštovito, no ne mijenjaju, šahovski rečeno, situaciju na tabli.
Zacijelo nije problem u glumcima, nego u uputama. Primjerice, Nikola Baće igra Kapelana točno kako mu je zadano, pa je dosadan i pomalo otužan, koliko god tehnički bio, rekao bih, odličan. Njegov kapelan čisti je rezoner bez unutarnjeg otpora. U Šoljana on je pomalo boccacciovski pop, voajer, pritajeno i on zainteresiran za ljubav s Gospom i Službenicom, a u Svrtana on je, eto, pop koji popuje.
Igor Kovač igra Viteza toliko suzdržano, da ne kažem plašljivo, da nikako ne možeš povjerovati u to da ga žene uopće zanimaju. Kad zasvira na električnoj gitari i zapjeva, glazba je isto redateljevo djelo, jedva ga se čuje koliko je povučen. Toliko mlitavo pjeva da bi rastjerao svako žensko društvo. I on je tehnički korektan, sve kao da je napredan student glume.
Dvije ženske uloge mnogo su energičnije napravljene, ali i njihova se svrha gubi jer su, eto, dubinski cenzurirane. Martina Čvek igra Gospu s početnim zanosom, no s vremenom se taj zanos pretapa u neku vrstu statičnog ironičnog odmaka. Lijepa glasa, ugodnog alta, ona zapravo nema s kim ljubovati. Tena Nemet Brankov kao Službenica isto lijepo govori, lijepo se kreće, proživljava ulogu, ali i ona ne može izaći izvan skromnih gabarita režije. Dakako, glumcima je na ruku išao sjajan Šoljanov tekst u kojem je svaka replika i logična i lako izgovoriva.