Kazališni redatelj Ivan Leo Lemo napisao je dramski prvijenac, “Cabaret Preko veze”, pošto je eto režirao 90-ak predstava u proteklih 20-ak godina.
Režirao je i ovu koprodukciju javnog Satiričkog kazališta Kerempuh i privatnog Kazališta Moruzgva te se, moram primijetiti, trudio više nego inače. I uspio. Predstava nije samo gledljiva, nego je i na dubljoj razini funkcionalna.
No, prije svega prigovori. Kabaretske songove živo je i plastično uglazbio Zvonimir Dusper Dus, no tekstovi Lemini odviše su brbljavi te dakle pomalo početnički, gdje se autor sam sebi divi što toliko rima može smisliti.
Klasa za sebe
Nadalje, inače duhovit tekst prožet je, s vremena na vrijeme, zbilja nepotrebnim psovkama te s ponešto suvišne retorike. Nadalje, dvije od četiri glumice, a sve glume privlačno, ne znaju pjevati, Ana Maras Harmander te Ana Begić, Linda Begonja jest graničan slučaj, pa je dakle jedino pjevački spremna Mila Elegović koja je, ne mogu zatajiti, inače, što se kaže, klasa za sebe.
Njezina prepoznatljivo laka, hitra a meka scenska gestikulacija i kretnje jesu umreženi s još više specifičnom intonacijom položenom u malko zatvoren, ali privlačan alt, rekao bih; krase je spretne glasovne oscilacije, intonira jednu permanentnu autoironiju, a duševno stanje uvijek prije emanira ne diskurzivno nego što o njem ili uz njega štogod prozbori.
A sad još pohvala. Lemo je proizveo četiri ženska lika koje iz realističnog koda postupno prevodi u apsurd dramaturški vješto. Njemu stanovit žurnalizam, to jest asocijacije na aktualnu, medijski posredovanu zbilju, pomaže. Pratimo, dakle, kabaretski prenaglašenu storiju o četiri žene, tri Dalmatinke i jednoj Banijki, koje su uzele život u svoje ruke. Morao se eto naći muškarac da napokon dobijemo predstavu u kojoj nema žena-mantinela, od kojih se radnja odbija kao od najtvrđega pasivnog materijala.
Kabaretski uređenom scenom (crven zastor) Irene Kraljić paradiraju, u kabaretski, izazovno skrojenim kostimima Mirjane Zagorec, uspješna poslovna žena, zatim uporna i pomućena šefica računovodstva, neskrupulozna mlada glumica te priprosta čistačica, koje poveže kapilarni sustav korupcije.
Što je smiješno jest tragično, a veseo okvir sarkastičan: radnja teče, prošlo ljeto, kad je Hrvatska postala svjetski nogometni prvak. Tako i ove naše junakinje umalo da postoje. Njihova finalna katarza, priznanje grijeha, nadaje se kao farsa. Učinile su nemoguće, čega u stvarnosti zamalo - ima.
Korak do istine
Na dočeku nogometaša se novopečena Gradonačelnica, koju dakle igra Mila Elegović, pogubi od emocija i prizna da se drogira; novopečena Ravnateljica kazališta, koju nadahnuto, ne na prvu loptu, igra Ana Begić, prizna da je u fotelju sjela pomoću ucjena; Glumica, koju vedro, možda pomalo ipak kruto, igra Ana Maras Harmander, otkrije da je besprizorne prošlosti i navada, a Čistačica, koja je isto u kazalištu završila preko veze, a igra je vješto, otvoreno na granici karikature, energična Linda Begonja, prizna da joj je suprug lažni branitelj i da se ponosi sinom homoseksualcem, premda je eto patrijarhalna vlajina. I nogometaši su prvaci svijeta. U stvarnosti smo pak, kaže predstava, samo korak od istine.