Christiane Jatahy brazilska je spisateljica, kazališna i filmska redateljica čija predstava 'Što ako su otišle u Moskvu' otvara ovogodišnji, 15. Festival svjetskog kazališta.
Kao kazališna redateljica istražuje granice teatra, kako u tehničkom tako i u, recimo to tako, izvedbenom aspektu. Njezini kazališni radovi odlično su prihvaćeni na evropskom zapadu tako da su joj otvorena vrata i Comédie-Français.
Ova predstava temelji se na svojevrsnoj persiflaži razglašenog komada ruskog klasika Antuna Pavloviča Čehova 'Tri sestre'.
Po čemu se vaša priča razlikuje od Čehovljeve?
- Dakle i u mojem radu protagonistice su tri sestre, Olga, Maša i Irina, no zapravo jedino one, koje čeznu da promijene svoje živote, da stvarno ili preneseno otputuju, u Moskvu. U Čehova sestre nisu pronašle svoj put. Nisu, zapravo, ni u mojem radu, ali on, ako već inzistirate, nudi više optimizma. Promjene kojima težimo u životu su u nama i ne možemo mijenjati svijet, ali možemo makar donekle upoznati sebe. Irina je najmlađa i ona mašta, Maša, srednja sestra, želi promijeniti cijeli svoj život, Olga, najstarija, pita se ima li u životu uopće ljubavi i kako je pronaći. Istražujem zapravo nešto temeljno o ljudskim bićima. Predstava dakle govori o tome što se događa kad si mlad, što kad si u sredini, a što kad počinješ naočigled starjeti.
'Što ako su otišle u Moskvu'
Koliko ste dugo pripremali predstavu?
- Sve u svemu sedam mjeseci, mnogo je tu bilo, recimo to tako, dokumentarističkog posla. Intervjuirala sam ljude kojima su se životi drastično promijenili, među njima i s imigrantima. Zanimalo me koliko ih muči nostalgija, kako gledaju na budućnost.
Jesu li glumice, Isabela Teixeira, Julia Bernat i Stella Rabello, također autorice predstave?
- Dakako, rad na predstavi nije jednosmjeran proces, štoviše. Ono što sam donijela jest koncept. Njega sam dakle unaprijed imala i nastojala sam ga realizirati na sceni. Glumice su u procesu rada dakako štošta otkrivale i naravno da su imale slobodu improvizacije. Logično je stoga da su mnoge njihove rečenice ili postupci proizvod ovoga našeg rada.
Predstava se gleda u dva dijela, publika se rotira. Zašto?
- Jer jedni gledaju kazališnu predstavu, recimo to tako, uživo, a drugi film snimljen za te predstave, uživo montiran, dakako s nekim otprije pripremljenim snimcima.
Christiane Jatahy - What if they went to Moscow from TEMPS D'IMAGES on Vimeo.
Sličnu predstavu gledali smo ovdje na Festivalu svjetskog kazališta prije pet godina, 'Gospođicu Juliju' Strinbergovu u režiji Katie Mitchell. Nije li tehnologija zapravo novi genijalan pomoćnik teatra?
- Ovaj moj rad baštini sličan ali eto ne i istovjetan postupak. Tehnologija zbilja u nekom pogledu oslobađa. Ali, dakako, ne smije biti cilj sama sebi, na njoj je da izoštri našu prirodu, da ocrta našu ljudskost, naše porive.
Ova moja predstava dakle upravo uz pomoć tehnologije govori i o vezi između publike i glumca, o njihovoj interakciji i što kad te neposredne interakcije, kao i kinu, nema. U kazališnoj predstavi prožimanje energije publike i glumaca je ključ. Ali što je ključ u kinu? Nadalje, prošlost i budućnost vide se na istom mjestu.
Živimo u opasna vremena, a vi ste optimistični…
- Da zbilja živimo u opasna vremena. Najjednostavnije bi bilo kazati da ljudi diljem svijeta nisu sretni i da je sreće sve manje. Ali zar nije kriza upravo prilika za napredak, prilika za promjenu?
Bili ste u Hrvatskoj kao turistica. Kako ste je doživjeli?
- Iz moje, brazilske perspektive, očarava vaša starina, osobito u kombinaciji sa suvremenošću. Brazil je iz hrvatske perspektive jedna mlada zemlja. Razlike su dakle velike, ali ima i sličnosti, u mentalitetu, donekle. Kako je u Zagrebu, tek ću sad osjetiti jer sam ovdje bila svega jedno poslijepodne.