OD 'TOBOŽE KULTURE' DO FESTIVALA

ČUDO U KAMENOJ IDILI Tučepi cijelo ljeto gledaju 'velegradske' predstave, slušaju najbolje hrvatske pjesnike i razgledaju izložbe na otvorenom

Vojko Bašić / CROPIX

Ivica Mijačika

U zaselcima Srida Sela, Podpeć, Čovići, Mravičići, Ševelji, Šimići, Podstup, nema nigdje ravnog terena dovoljnog ni da se zaigra badminton, no igraju eto predstave za 500 ljudi

Hrvatska je zemlja čuda. A ta čuda uvijek ovise o pojedincima ili malim skupinama ljudi. Ni za što dobro u nas najčešće nema kritične mase, nema sistema, pa je entuzijazam individualni već stoljećima gotovo jedino pogonsko gorivo narodnoga napretka. Osobito u kulturi.

Jedan od takvih novovjekih iliraca jest i Ivica Mijačika, Makaranin rodom, Tučepljanin podrijetlom, magistar ekonomije i pjesnik, satiričar, dramski pisac i kazališni zaljubljenik, otac najbolje organiziranog i najzanimljivijeg ljetnog kulturnog festivala koji sam dosad pohodio, a događa se svakog srpnja i kolovoza u kamenoj idili Podbiokovlja, u zaselcima iznad mjesta Tučepi. “ka Kultura u tučepskin zaseocima” ili, u prijevodu, “tobože kultura u tučepskim zaselcima”, ovo je ljeto doživio 13. izdanje, a prije početka Mijačika je dovršio senzacionalnu monografiju u povodu prvih 12 godina festivala, kakve se ne bi posramio ni jedan veliki festival bilo gdje u svijetu.

Vojko Bašić / CROPIX

Ivica Mijačika

 

Iza naslova “Posuđeni u lijepo” krije se 360 stranica, petstotinjak fotografija, tisuće ljudi, oko četiri stotine i jezgrovitih i duhovitih tekstova. Sve je dokumentirano, svaki segment procesa, svaki volonter, svaka konoba u kojoj se poslije kulture pristupalo kulturi jela i pila, i cijela knjiga svojevrsna je tiskana bakanalija.

Vojko Bašić / CROPIX
 

Večera za 500 ljudi

Iza autoironije u naslovu festivala stoji dakle jedinstven doživljaj. Predstava, koncert na otvorenom, prije nje pjesnik, prozni pisac koji (ne)smije biti dosadan, poslije besplatna pučka večera za pet stotina ljudi. Sve je ovdje domaće i besplatno, i hrana, i ulaznice, i parking. Cijelo mjesto Tučepi, polovica Makarske, koja godinama nije imala ni jednu dvoranu za kulturne sadržaje (a sad ima dvoranicu za stotinjak mjesta), ovdje gotovo cijelo ljeto gledaju takozvane velegradske predstave, slušaju najbolje hrvatske pjesnike, razgledaju na otvorenom izložbe slikarske, gdje platna otkrivaju čaroliju kamenih zidova, ako već zidovi ne otkriju čaroliju platna… Nema li slikara i pjesnika, doći će glazbenik.

“Festival je zaštićen, prije svega, svojom kvalitetom i šarmom. Ovdje dovodimo predstave koji imaju ozbiljan unutarnji glas. Da, komedije su dobrodošle ako imaju scensku težinu. Jednako tako, nastojimo ovdje dovesti ugledne glazbenike, operne, rock, etno, sa svih strana Hrvatske i svijeta. Čak i činjenicu da smo u zagrljaju skučenih prostora, pretvorili smo u prednost”, kaže Mijačika.

Kameni zaselci Podbiokovlja posljednje su desetljeće dobrim dijelom oživjeli zahvaljujući festivalu, kažu mi domaćini. Sve više ljudi odlučuje obnoviti djedovinu. U tim selima zimi gotovo nitko ne prespava, ali ljeti eto sve više žive, sve je više crvenih krovova, povrtnjaka i maslinika, a pogled puca na Hvar i Brač…

“Začudna je to vrsta ponosa. Biti sudionik. Biti načelnik mjesta koje je vlasnik unikatne kulturne manifestacije”, kaže Ante Ćobrnić, načelnik općine Tučepi, podvodni ribolovac, entuzijast poput Mijačike i objašnjava:

Od Dedića do Bogdana

“Lijepo je znati da stotinjak ljudi sudjeluje u ‘rađanju’ svakog pojedinog događanja: od onih zaduženih za umjetnički dio, pa vlasnika konoba, sudionika tučepskog bronzina, vatrogasaca, hostesa, volontera, tehnike… Kad je 2006. izvedbom predstave ‘Poletija grdelin iz žuja’ na oboru Luketina započela avantura ‘ka Kulture’ tada, vjerojatno, nitko nije mogao naslutiti koju će razinu i vrsnoću ova manifestacija dosegnuti.”

 

Ministarstvo kulture festival podupire s bijednih 15 tisuća kuna. Cijeli teret je na Općini Tučepi, Turističkoj zajednici, ali lavovski dio preuzelo je na sebe najveće mjesno poduzeće, hotelski lanac Blue Sun, koji stotine sudionika ugošćuje u luksuznom smještaju, bez obzira na to jesu li slavni glumci ili scenski radnici. Jednako su ovdje bili ugošćeni i Ljubo Kerekeš, i pokojni “kralj” poezije Arsen Dedić, i akademik Luko Paljetak i slavan turski harmonikaš Hakan Ali Toker, i pjevač Zvonko Bogdan, i inspicijentica iz kazališta Moruzgva i scenski radnik iz kazališta KNAPP…

“Prepoznali smo festival kao vrijednost po sebi. Osjećamo da moramo biti u službi kulture”, prilično je emfatičan Stefano Vranješ, jedan od direktora u sustavu Blue Suna.

Da ne ispadne reklama, ovdje kapital zbilja stoji u službi zajednice, jer ne vidim nikakvog komercijalnog interesa u njihovoj velikodušnosti.

Tisućama domaćih ljudi festival je jedina prilika da vide profesionalne predstave, akademske slikare te izučene pjesnike. U zaselcima Srida Sela, Podpeć, Čovići, Mravičići, Ševelji, Šimići, Podstup, nema nigdje ravnog terena dovoljnog ni da se zaigra badminton, no igraju eto predstave za 500 ljudi.

Protekli petak družio sam se u selu Čovići s pjesnikom Dragom Štambukom, liječnikom i veleposlanikom koji nas je predstavljao u zemljama koje skupa broje dvije milijarde ljudi. Niti on nije odolio da svoju tankoćutnost prostre pred publikom, profesorima, mještanima, vlasnicima apartmana, na primjeru nogometaša, čiji je trijumf doživio kao povod za “emotivno preslagivanje nacije”. A svoj nastup, ispraćen dugim aplauzom, opisuje: “Osjećao sam se kao svećenik koji nad morem zbori svoje stihove…”

Vojko Bašić / CROPIX
 

Poslije njega puk je oduševljeno ispratio predstavu zagrebačkog kazališta KNAPP “Kako ubiti suprugu ili supruga bez suvišnih zašto”, adaptaciju dvije komedije Antonija Amurrija u režiji Borisa Kovačevića i nadahnutoj igri Iskre Jirsak i Petra Atanasoskog.

Izdvajamo