BORUT ŠEPAROVIĆ

'Danas je kul biti desno. Baš kao što je prije sto godina bilo kul biti ljevičar'

Zagreb, 070119.
Kazaliste ZKM.
Redatelj predstave Mladez bez boga, Borut Separovic.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Borut Šeparović redatelj je koji je s Montažstrojem uvijek, a to je posljednjih tridesetak godina, izazivao strah i nelagodu društvenih i političkih elita. Radi predstave koje su veće od kazališne scene na kojima su izvođene. U ZKM-u je upravo postavio predstavu “Mladež bez Boga”, nastalu prema motivima romana Odona von Horvatha. Riječ je o autorskom projektu, inspiriranom djelom Franca Bifa Berardija “Heroji”.

U predstavi se bavite obrazovanjem. Zašto?

- Zanima me čemu danas služi obrazovanje. Glavni lik je profesor povijesti i geografije u srednjoj školi. Zanimao me konformizam tog lika, pita li e on ikad što podučava, govori li ikad ono što zaista misli ili samo ono što piše u nastavnom programu, koje i kakve ‘istine’ govori učenicima, koliko laže pritom? Ovakve dvojbe ne odnose se samo na nastavni kadar, nego na sve nas, dakle i na umjetnike poput mene. Koliko i kada se autocenzuriramo, koliko smo toga svjesni, što smo sve spremni prešutjeti samo zato da preživimo, da bismo imali plaću, zdravstveno, mirovinu, da bismo mogli otplatiti kredite i sve ostalo? To je taj konformizam koji je sveprisutan i neupitan u društvu.

U von Horvathovu romanu, profesor, da bi zadržao posao i preživio do mirovine, ne ide protiv matice, a za nacističku maticu je politički korektno da djeca govore upravo onako kako i ondašnji masovni mediji, onako kako im govore roditelji. Tadašnji zahtjev nacističke političke korektnosti jest - Crnci nisu ljudi... Nije važno hoće li crnci živjeti ili neće… Nužno je imati kolonije… to je potpuno normalno. Von Horvathov profesor najčešće će takve gadosti prešutjeti iako ih nimalo ne odobrava. I stoga je nezadovoljan, ne raduje se svom poslu… Siguran sam da se svatko u publici može prepoznati u takvom profesoru. Najčešće si zbog pritisaka ‘stvarnog života’ i ne možemo dopustiti da o vlastitoj građanskoj odgovornosti ili mogućoj promjeni uopće razmišljamo.

Međutim, ovaj profesor, u odnosu na original napisan prije Drugog svjetskog rata, živi u 2019. godini. Što mu se događa u vašoj predstavi?

- Izvorno, u zapletu romana učenik ubije drugog učenika. Za ubojstvo je indirektno kriv i sam profesor. Potaknut snažnim osjećajem krivnje, profesor svjedoči sam protiv sebe na sudu te posljedično ostaje bez posla, bez sigurnosti… To ga više brine jer je odlučio progovoriti istinu, osloboditi se utega koji ga je činio jako nesretnim. Na samom kraju, von Horvathov profesor odlazi u Afriku. Naša predstava počinje upravo ondje gdje roman završava. Radnja je smještena u neimenovanu europsku državu koja nikako ne mora biti Hrvatska nego može biti bilo koja europska zemlja. Izgledno je da je to zemlja na sjeverozapadu Europe.

U predstavi, naš profesor, kojeg glumi Rakan Rushaidat, otišao je zauvijek i za sobom ostavio svojevrsni testament u obliku videoporuka za neke od svojih učenika s kojima se zbližio, a koji su također prepoznali njega jer i sami žele govoriti istinu. Na tim videosnimkama profesor objašnjava kako se osjeća i kamo odlazi i progovara o vlastitom konformizmu, ali i o svijetu kakav bi mogao biti te konačno postavlja ključno pitanje - što da se radi kad se ništa ne može učiniti?

Kako ste vi to protumačili?

- Profesorov humanizam, odnosno njegove liberalne, pa čak i marksistički intonirane poruke pogrešno se shvaćaju. Profesor mjestimično zvuči nihilistički, gotovo suicidalno, pa informacija da odlazi k crncima može isto tako značiti da si ide pucati u glavu. U našoj predstavi, tim mladim ljudima sve to o čemu profesor govori jest zanimljivo i u neku ruku privlačno.

Ali s obzirom da profesora doživljavaju kao luzera, dolaze do zaključka da prije samoubojstva, prije nego što sami sebi pucaju u glavu, moraju djelovati i u ime svojih uvjerenja pobiti što je moguće više ljudi. Onda ta mladež snima svoje videoporuke, ali to više nisu osobne poruke isključivo za profesora, nego snimke u kojima glorificiraju i spektakulariziraju nasilje i samouništenje. Budući da su i sami luzeri, oni rješenje vide u tome da nabave oružje, uzmu stvari u svoje ruke i postanu pobjednici. Makar na pet minuta dok ubijaju druge ljude.

Roman Odona von Horvatha tako bude dekonstruiran i ponovo rekonstruiran u našoj predstavi kroz socijalni darvinizam tih mladića.

Što je s individualnošću djece? Mi ih realno uopće ne poznajemo, kao što nitko ne poznaje generacije djece.

- Za potrebe ove predstave, pišući tekst za predstavu, dramaturginja Ivana Vuković i ja bili smo inspirirani knjigom talijanskog ljevičara Franca Bifa Berardija ‘Heroes: Mass Murder and Suicide’. Naslov Bifove knjige nastao je prema Bowiejevoj pjesmi ‘Heroes’, odnosno ideji suvremenog društva da se postane heroj, pobjednik barem na jedan dan, ili na barem pet minuta. Bifo se bavi fenomenom masovnih ubojstava, većinom u školama, koja prethode samoubojstvima, razotkrivajući kako nije riječ samo o mentalno poremećenim likovima, odnosno zločinačkom individualizmu, kako to naziva von Horvathov profesor, nego Bifo prokazuje da su oni produkt suvremenog društva u kojem je pojedinac osamljen, osuđen na prekarni rad, nihilizam financijskog kapitalizma i potpuni izostanak čovječnosti i solidarnosti. Naši ‘heroji’ su znali jedni za druge, učili su jedni od drugih na internetu i tako nastavljali niz.

Val je krenuo od ubojica u Columbineu koji se pak pozivaju na film ‘Rođeni ubojice’ koji se pak poziva na Charlesa Mansona i tako vežu nit jedne paralelne povijesti. Pišući tekst, čitali smo njihove dnevnike i manifeste i gledali njihove snimke. Svi su oni imali potrebu objasniti što da se radi, potkrijepiti svoj čin porukama u kojima se pokazuje da su ti mladi ljudi sve samo ne isključivo sociopati i psihopati. Oni se proglašavaju egzistencijalistima, individualistima pa i socijalnim darvinistima, pokazujući time da im je jasno po kojim principa danas funkcionira svijet. Oni su u tome jako dobro pripremljeni, nalik terorističkim organizacijama i istovremeno potpuno svjesni važnosti medija danas. Nama u Hrvatskoj sve se to može činiti dalekim i apstraktnim, sve dok se ne vratimo temi muslimana, istrebljenja, izbjeglica. U našoj predstavi je jedan od likova i Anders Breivik koji je pobio 69 pripadnika Mladeži norveške laburističke stranke. Tako dolazimo do problema - što je Europa danas?

Na tribini uoči predstave otvorili ste vrlo zanimljivu temu. Bavili ste se radikalizacijama u društvu, pričalo se o katoličkoj radikalizaciji. Baviš li se time u predstavi?

- Jedna kvalitetno organizirana i artikulirana tribina nije manje vrijedna od kazališne predstave. U sklopu ovog interdisciplinarnog projekta koji uključuje i predstavu i javne tribine - izdavač PDV records, portal za pop-kulturu Ravno do dna i Montažstroj napravili su javni natječaj i pozvali glazbenike iz regije da naprave skladbu ‘Mladež bez Boga’, kakvu god žele. Odabrali smo devet autorskih skladbi za kompilaciju koja će biti objavljena u digitalnom izdanju. U predstavi se bavimo radikalizacijom, ali ne u religijskom smislu. Više od vjerske radikalizacije zanima nas današnja potreba za pronalaženjem čvrstog oslonca u bijelom, kršćanskom identitetu, kao i istovremeno prihvaćanje načela socijalnog darvinizma po kojem je prirodno da jači moraju sjebati slabije.

A tu onda nema mjesta za čovječnost, ili solidarnost. U vremenu u kojem je društvo svedeno isključivo na jake i slabe pojedince, u kojem postoje isključivo pobjednici i gubitnici, zanima nas s kojim vrijednostima odrasta generacija koja povijesne narative usvaja preko računalnih igara i interneta. Što se tiče ‘mladeži’ iz naše predstave, pojedinci po načelima radikalnog individualizma mogu zauzeti ispražnjeno mjesto boga i zaključiti da je ljudskost, čitava ljudska vrsta, precijenjena i preuzeti stvar u svoje ruke…

Imate li odgovor na pitanje što radimo s djecom?

- Obrazovanje, odnosno školu tretiramo kao mjesto gdje djecu učimo stvarnom životu, ali pod time podrazumijevamo da je taj stvarni život isključivo tržište. Dakle, ako netko ide u strukovnu školu, ne trebaju mu satovi povijesti, a samim time ni profesori povijesti. Njih možemo prekvalificirati, ili to nećemo učiniti, nije ni bitno. Pretpostavljam da time mladež prepuštamo Wikipediji. Odustajemo od toga da djeci dajemo kontekst povijesnih događaja ili društvenih fenomena, kao da je moguće obrazovati se isključivo kroz tehnologiju i takva pojednostavljenja. Upitno je kako će onda ta mladež tumačiti prošlost, ali i sadašnjost. To što si super digitaliziran, dio STEM-a, što to govori o tebi kao čovjeku? Fascinantno mi je da nije nužno da ljudi koji su vrli u tehnologiji postanu i veoma progresivni a kamoli humanistički nastrojeni. Koju ćemo vrstu populizma dobiti? Kakvog čovjeka to stvaramo?

Kad dođemo do toga da svi ponavljamo pojednostavljene povijesti, dobit ćemo fašističkog čovjeka. Samo, taj više ne nosi uniforme koje je dizajnirao Hugo Boss, i svastike na rukavima... Sve je jebeno sofisticiranije, imamo identitarijanske pokrete poput generacije obnove, konzervativne hipstere koji se furaju na bijeli kršćanski identitet, Europu, a u nas i na Hrvatsku. Ne sviđa im se Hitler, ali bi vjerojatno baštinili sve drugo od njega. Danas je kul biti desno, baš kao što je prije sto godina bilo ‘kul’ biti ljevičar. Onoga trenutka kad odlučimo da nam ne trebaju profesori na razini strukovnih škola, onda tvrdiš da ti ne treba kontekst, nego samo elementarno znanje koje je potrebno na tržištu. Čemu, dakle, služi obrazovanje? Stvaranju ljudi za tržište? Meni tu postoji određena doza fašizma u kojoj je dovoljna suvremena tehnologija i startupovi pa ćemo biti suvremena zemlja.

Suvremeni STEM, onaj izvan hrvatskih okvira, uključuje i umjetnost, jer mu treba kreativnost...

- Meni je zastrašujuće stvarati isključivo tržištu korisnog čovjeka. To je još gore od onog fašizma kad je bilo lako prepoznati neprijatelja, jer su danas mehanizmi puno sofisticiraniji nego prije sto godina i nijedan nije doslovan, ne nalazi se u naslovu. Zato ima stotinu razloga raditi umjetnički projekt o mladeži i sustavu obrazovanja. Neuspjeh kurikularne reforme u nas jest političko pitanje.

Taj neuspjeh nam pokazuje koliko smo krhko i ranjivo društvo jer nismo u stanju doći do bazičnog konsenzusa što raditi s mladima. A čini mi se da je posljedica da iz takvog neuspjeha kao društvo izlazimo onemoćali i s velikom frustracijom. U toj borbi nitko nije pobijedio i nitko ne može biti zadovoljan. Nismo se uopće pomakli. Ukopani smo. To je gore od sizifovskog posla. Sizif je makar gurao tu stijenu na vrh pa mu je padala dolje i onda je to opet radio, mi ni to nismo učinili. Nismo se pomakli. To je pogibeljno za društvo.

Odakle vaša angažiranost?

- Ha, to se može objasniti na razne načine, među ostalim i time da imaš, ako se baviš teatrom, na raspolaganju javni prostor u kojem možeš nešto poručiti. Ta ideja javnosti koju pruža teatar je ono odakle proizlazi jasan angažman. Držim se onoga da je svako kazalište političko. Jedni to otvoreno priznaju, a drugi se prave kao da je teatar neki vakuum, izvan društvene stvarnosti koja ga prožima i ustrojava. Takvi održavaju društveno-politički status quo i proizvode lijepe i ugodne predstave, ali smatram da je i to politički stav par excellence, kao da taj nazovi apolitički čin nije po definiciji političan. Moj angažman minimalno je eksplicitniji, i direktniji, u neku ruku zagovarački, a uvijek humanistički, čak i kad se doima politički nekorektnim. To mi je logično, gotovo samorazumljivo.

Zašto kažete za svoj angažman da je minimalno eksplicitniji?

- Jedna od mojih dilema i ambivalencija jest za koga zapravo radim to što radim. Ispada da je to što radim najčešće za onu publiku koja to sve ionako zna. Dakle, ako sam toga unaprijed svjestan, onda ja - budimo iskreni - serem. Moj aktivizam je za onu ekipu kojoj taj aktivizam ne treba. A s obzirom da sam toga svjestan, onda jedino možemo govoriti o mom konformizmu. Najveći kompliment predstavi ‘Mladež bez Boga’ bio bi kad bi dugo ostala na repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih i da tu predstavu gleda mladež koja obično ne ide u kazalište. Još veći kompliment bio bi da obiđe male i velike pozornice kulturnih domova diljem Hrvatske, a ne samo elitnih nacionalnih i regionalnih i ostalih festivala.

Dakle, da predstavu ne gledaju oni koji sve to ionako znaju, dakle, oni koje i predstava prokazuje jer se mogu identificirati s likom profesora-konformista. No, čak i u tom slučaju, da predstava ostane na repertoaru, logično je pitanje ne bi li u publici opet bila djeca te iste elite koja se trudi svoji kulturni kapital prenijeti na svoje nasljednike. To je tipično za srednju klasu - mi znamo očuvati svoje privilegije. Znam o čemu govorim, jer sam proizlazim iz takvog okruženja. I slijedom iste logike, razumijevajući sve o čemu govorim, a ne čineći baš ništa drukčije, i ja sam jebeni konformist! Ne možemo se u 2019. godini praviti da kazalište mijenja svijet. Kazalište kakvo se danas proizvodi, u mainstreamu i izvan njega, potvrđuje status quo. A ja to znam, pa ipak sudjelujem u tome već gotovo 30 godina. Pa ako to nisam razumijevao na samom početku, danas to činim s punom sviješću. Mislim da čovjek u mojim godinama i s mojim iskustvom treba napokon uočiti potencijalnu jalovost nekih stvari kojima se bavi.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo