HRVOJE IVANKOVIĆ

Danas više nema redatelja mlađeg od 45 koji bi se ozbiljno pozabavio Držićem

    AUTOR:
    • Davor Špišić

  • OBJAVLJENO:
  • 12.02.2017. u 10:34

Zagreb, 200117.
Prisavlje.
Hrvoje Ivankovic, kazalisni teoreticar i nekadasnji novinar.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Ono što je zarana upio iz vrućih držićevskih lekcija, dramaturg i teatrolog Hrvoje Ivanković uložio je u znalačku, iscrpnu i živu kroniku “Držić na Igrama”

“Najranije čega se sjećam dvije su Juvančićeve predstave: ‘Grižula’ na Gradcu i ‘Dundo Maroje’ koji je tada već bio premješten s Držićeve na Bunićevu poljanu. Iz ‘Dunda’ sam ponajbolje upamtio sve ono što su mu kritičari najviše predbacivali: skakanje po Petrunjeli, gađanje pomadorama, jake komičke geste...”, priča Hrvoje Ivanković, vraćajući se u svoje dubrovačko djetinjstvo.

“I vrlo živo se sjećam Kvrgićeva Dunda i Martinovićeva Bokčila, baš kao što mi je iz ‘Grižule’ u pamćenju ostao Špiro Guberina i njegovo koprcanje u vreći u koju ga je Vila strpala. A bilo je to sredinom sedamdesetih, imao sam, dakle, devet ili deset godina.”

Ono što je zarana upio iz vrućih držićevskih lekcija, dramaturg i teatrolog Hrvoje Ivanković uložio je u znalačku, iscrpnu i živu kroniku “Držić na Igrama” (izdanje Hrvatskog centra ITI & Društva dubrovačkih pisaca) koju započinje anegdotalnim simboličkim prizorom. Godina je 1938., redatelj Marko Fotez u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu upravo je odvažno oljuštio vremenske naslage zaborava oko Držićeva “Dunda Maroja”, vizionarski otvarajući slobodu remek-djelu. Tadašnji direktor drame, Dubravko Dujšin, skeptično je predstavi davao šanse na jedva pet izvođenja. Fotez se, pak, za stotinu dinara okladio da će ih biti najmanje sedam! Samo u prvoj sezoni Fotezov “Dundo” je doživio pedeset izvedbi, a povijesni comeback Držića je počeo. Upravo su na ljetnoj pozornici na Gradcu ambijentalnom izvedbom kultnog “Dunda” prema Fotezovoj adaptaciji i režiji Bojana Stupice u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta, 8. rujna 1950. inaugurirane Dubrovačke ljetne igre. Punokrvna simbioza (puna ljubavi i odbacivanja, vrtoglavih uspona, padova i odustajanja) Igara i Držića važna je za kodove našeg moderniteta, i s pravom je postala predmetom Ivankovićeve znatiželjne akribije, koncentrirane na prvih 65 festivalskih godina.

Obilna građa

“Budući da sam povijest izvođenja Držićevih djela na Igrama uglavnom rekonstruirao uz pomoć kritičkih osvrta i teatroloških ogleda te različitih memorabilija sudionika i autora tih predstava, ključni problem bio je vezan uz razasutost te iznimno obilne građe, pa sam dosta vremena potrošio na njeno prikupljanje”, objašnjava Ivanković koje su mu bile poteškoće u teatrološkom rudarenju: “Knjiga koja ide tragom kritičkih zapisa morala se u jednom trenutku suočiti s problemom polaganog sužavanja ili čak potpunog oduzimanja prostora ozbiljnoj kazališnoj kritici u medijima, što je posebno osjetno u posljednjih desetak godina.” Njegova istraživačka metoda ne ostaje samo u strukovnim gabaritima koji bi zadovoljili književne i teatrološke teoretičare i izvedbene praktičare, nego razigrano gradi pozornicu za povijesno-sociološko-ekonomski kontekst. Tako će zabilježiti da su u ljeto ‘52. dubrovački hotelijeri osigurali besplatan smještaj gostujućim umjetnicima (kakva romantična utopija u današnjim predatorskim turističkim uvjetima!); da se ‘67. na Igrama obilježava 400. obljetnica Držićeve smrti dok američke bombe sustavno zasipaju Hanoj ili da su ‘68. u jeku hipijevskog pokreta dubrovački nasilnici ćudoredno šišali nepoćudne! Ivanković se ne libi ni razbarušenih gradskih marginalija, neizbježne sočnosti kada je dum Marin u pitanju: “Želio sam što vjernije oslikati okolnosti u kojima su pojedine predstave nastajale i atmosferu u kojoj su izvođene. Nema tog osvrta ili reportaže koja može posredovati vezanost Dubrovčana uz postave Držićevih djela tako plastično kao što nam to, primjerice, prenosi Izet Hajdarhodžić kada govori o dubrovačkoj djeci koja gledaju svaku probu i izvedbu ‘Skupa’, pa tekst i predstavu već toliko dobro znaju da ga prozivaju zbog svakog uzdaha koji zaboravi ispustiti.”

Neizvjesna budućnost

Zanimljiva je, činjenično argumentirana, Ivankovićeva analiza interpretativnih modela Držića i samih Igara, iz koje je vidljivo da su u onom “komunističkom mraku” kreirani neki od najuzbudljivijih stvaralačkih vrhunaca hrvatske i jugoslavenske zajednice, ravni tadašnjim globalnim izazovima. “U komunizmu je problem bio u ideološkom pritisku i nekoj vrsti tihe autocenzure, no puno više se pazilo i na održavanje visokih umjetničkih standarda”, podsjeća Ivanković: “Danas to nije slučaj, pa u tišini prolaze i teški kiksevi u umjetničkom vođenju i promišljanju festivala koji su nekada bili nezamislivi. No to ne znači da poslije ‘91. nije bilo i vrlo važnih i poticajnih uprizorenja Držićevih djela. Sjetimo se Kunčevićeve ‘Tirene’, Magellijeva ‘Dunda’ i ‘Grižule’ ili Dolenčićeva ‘Arkulina’ kojemu je malo nedostajalo da postane kanonskom interpretacijom te komedije, u rangu Spaićevih postava ‘Skupa’ i ‘Dunda Maroja’ ili ‘Hekube’ u režiji Ivice Boban.”

Ivanković kaže da mu je teško proricati kako će dalje evoluirati odnos našeg teatra i Držića, odnos Držića i Dubrovačkih ljetnih igara: “Što se Igara tiče, taj odnos presudno ovisi o dvije trenutno nepredvidljive stvari - osobama koje će profilirati njihov program te redateljima koji će se baviti Držićevim djelima. Ne ulazeći dublje u tu problematiku, primijetit ću samo da je Kosta Spaić, kada je napravio svog antologijskog ‘Skupa’, imao 35 godina, Juvančić je prvi put režirao ‘Grižulu’ u svojoj trideset i prvoj, a Fotez je prije četrdesete godine života na Igrama već postavio pet Držićevih komedija i pastorala. Danas, pak, ne znam niti jednog našeg redatelja mlađeg od 45 godina koji bi samoinicijativno ušao u okladu s Držićem. Možda se varam, ali čini mi se da su Krešo Dolenčić i Ozren Prohić najmlađi među našim živućim uprizoriteljima dum Marinovih djela.”


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo