OSAM DANA U JAPANU

DRAMATURGINJA TENA ŠTIVIČIĆ PUTOVALA JE U JAPAN NA PREMIJERU SVOJE DRAME 'TRI ZIME'. OVO JE NJEZIN DNEVNIK 'Ne mogu se sjetiti čega sam se bojala'

    AUTOR:
    • Tena Štivičić

  • OBJAVLJENO:
  • 15.09.2019. u 12:47

Pokušavam reproducirati onaj osjećaj nervoze, onu plahost s kojom sam krenula na put. Osjećam se opet kao ja, nakon ovog puta, bliža sebi

30. 8.

Večer prije puta pomišljam: što mi je ovo uopće trebalo? Kao prvo, uopće ne volim gledati svoje predstave. Gledati svoje predstave je kao sjediti na dugoj seansi ne kod jednog, nego kod panela psihijatara od kojih su neki briljantni, a neki šarlatani i sve to ne u intimi male sobe, nego pred brojnom publikom. I sad idem na drugi kraj svijeta kako bih gledala predstavu dodatno mučena jet lagom. Ne smijem zaspati na vlastitoj predstavi.

Ne bi bilo prvi put da sam zaspala u kazalištu zbog jet laga. Jednom sam, dan nakon povratka iz Indije, gledala “Labuđe jezero” Matthewa Bournea. Glava, kao vreća mokrog pijeska, vukla me nadolje i konačno pobijedila. Probudila sam se tek kad se nepoznati čovjek u redu ispred mene, na čijem sam tjemenu zadrijemala, u nemalom čudu izmaknuo.

Ipak, zašto sam nervozna? Moja dobra prijateljica Naoko, Japanka, trenutno je u Los Angelesu, ali poslala mi je dvadeset sedam stranica vlastitog vodiča po Japanu koji predano proučavam i danima se pripremam. Shvaćam zapravo da, otkad imam Anju, primamljivost svakog poslovnog puta leži prvenstveno u mogućnosti da se zabarikadiram u hotelsku sobu i spavam neprekinutim snom. Ali, otkad imam Anju, na svaki put idem i pomalo nevoljko, odjednom puna novih strahova, neke nove svijesti o ranjivosti, mojoj i njenoj, sklona da se držim kuće i naše svakodnevice.

Plaše me, ovim redom, Stanica Tokio, za koju i Naoko kaže da je toliko velika i zbunjujuća da se i Japanci izgube, a ona mi ne gine čim stignem u Tokio. Onda grad od četrnaest milijuna stanovnika, što je pet više nego u Londonu. Ja se zbog gužvi klonim i Twittera i Facebooka. Navodno, mnogi Japanci ne govore engleski, a natpisi su uglavnom na japanskom. S engleskim, hrvatskim i šepavim talijanskim, španjolskim i njemačkim, pokrivam velik dio planeta. Još nikad nisam bila nigdje gdje baš ništa ne razumijem. Čak i u Stockholmu, zahvaljujući krimi-serijama, znam reći barem - älskling.

D. mi kaže na rastanku: “Ništa se ne brini, mi ćemo biti okej. Lijepo se provedi, uživaj u svemu i samo pazi da ne ispuhuješ nos u javnosti.”

To je moj treći i najveći strah - kulturološki gafovi.

U avionu sjedim pokraj mladog Japanca. Kad nam stjuard ponudi vruće ručnike, Japanac svojim prvo obriše lice i ruke, a onda skine čarape pa obriše i stopala. Tu sklonost čistoći trebalo bi i u Europu uvesti. Vadim arsenal za borbu protiv jet laga. Pijem tablete melatonina, u koje ne vjerujem, ali to ne znači da ne treba pokušati. Guram čepiće u uši, navlačim masku na oči, vežem pojas preko deke da ne bi nekome palo na pamet da me budi ako zaspim. I spavam nemirno, nesretno i plitko šest sati. Budim se s pogledom u ždrijelo mog susjeda Japanca. Na dva smo centimetra jedno od drugog, a njemu je pala donja vilica. Iznimno uredna, tijesno popunjena čeljust, zaključujem. Valjda i zube pere pomno kao i noge.

 

31. 8.

Na aerodromu me čeka mladi i nasmijani inspicijent iz kazališta. S propusnicom za Japanske željeznice, koju se mora kupiti prije dolaska u Japan, uzimamo rezervaciju za sjedalo u vlaku za Tokio, Narita express. Uočavam da na stanicu upravo ulazi raniji vlak, za koji nemamo rezervaciju. Inspicijent, vidim, ne planira ući u taj vlak. Znači sad ću, nakon dvadeset sati puta, pustiti da mi prođe ovaj vlak i provesti prvih pola sata Japana na peronu ispod aerodroma. Uspijem ga nagovoriti na prijestup i ulazimo u raniji vlak, ali strepim da se nije preznojio od 32 stupnja, već od nelagode. Nakon toga ipak ugodno razgovaramo. Ljubazan je i srdačan. U jedom trenutku, pričamo o Okinawi, kaže mi da je tamo bio prije trideset godina. Hm... Koliko imaš godina, ako nije nepristojno pitati? Četrdeset sedam, veli on. Izbečim premorene oči. To je bit će od sve te omege 3 u ribi i sve te vlage u zraku.

*

Prve dvije noći u hotelu sam u četvrti Ginza. Usprkos onih pola sata koje sam uštedjela, umor me tako pritišće da bauljam kvartom bez mnogo smisla i plana. Na sreću, Naoko je, u Los Angelesu, neprekidno na WhatsAppu, kao moja vlastita Alexa. “Naoko, što da prvo radim, prije večere?” “Moraš vidjeti dućane Itoyu i Loft. To su institucije.”

Razgledavam poznati dućan Itoya, koji na osamnaest katova, podijeljenih u dvije susjedne zgrade, prodaje ono što bi se, u nedostatku kvalitetnije, raznolikije i blistavije sintagme, moglo nazvati uredskim materijalom. Lutam kroz metre i metre kolutova selotejpa s najrazličitijim uzorcima. Vrti mi se u glavi od izbora bilježnica, notesa i pribora za pisanje.

U dućanu Loft neodoljivo lijepo dizajnirani paketići čaja, kave, zatim “čaj-kave”, što ne znam što je, ali kupujem. Na odjelu ljepote navlake za masiranje i zatezanje svih dijelova tijela, posebno ili ponekad po dva, u tandemu. Navlake za bedra, stražnjicu, struk, leđa, nadlaktice i, najšokantnija, nalik na brnjicu koja bi se neprimjetno uklopila u “Sluškinjinu priču”, navlaka za zatezanje linije čeljusti. Mislim, povrh sve te sirove ribe i vlage u zraku, tolika opsesija zatezanjem kože. Kruha preko pogače.

Kupujem neki fenomenalan svježi sok od tropskog voća i lutam dalje ulicama. “Naoko, gdje su koševi za smeće?”

“Mi smeće nosimo kući. Ima ih, ali rijetki su.” Uočavam smetlara koji špahtlicom, pričvršćenom za dršku poput metle, struže s trotoara nešto što izgleda kao četvrtina žvake. Ulice su neopisivo čiste.

Veselim se prvoj večeri. Onaj razgovor koji se ponekad povede za večerama, “koji ti je bio najbolji obrok u životu”, ja od šuba mogu nabrojati tri - večera u restoranu Michael Mina, nakon vjenčanja u Las Vegasu. Jedan obični kebab s Mirtom u Švicarskoj, nakon cijelog dana provedenog na snijegu planinskog vrha Jungfrau Joch. I Sushi Park u Los Angelesu, u koji idem svaki put kad sam tamo i svaki put mislim, ako postoji raj, umreš i odeš u Sushi Park.

U baru Numazuki sake, sushi i pomalo pričam s parom koji sjedi pokraj mene i pomalo govori engleski. Pred nama se na pokretnoj traci vrte tanjurići s hranom. Gledam kako chefovi pripravljaju svježe smotuljke. U jednoj ruci griju i oblikuju hrpicu riže dok drugom, brzim kirurškim potezima, režu komadiće ribe. Mali namaz wasabija na ribu i zalijepe je na rižu. Dakle, chef je taj koji odlučuje optimalnu količinu wasabija koja ide u svaki smotuljak. Ponekad, kao poznati sushi chef Jiro, procijene mušterije, pa sushi bude malo manji ili veći, da idealno stane u usta u jednom zalogaju. Skidam nekoliko tanjurića, ali se ne usuđujem uzeti tanjurić s maki sushijem na kojem leži hrpica minijaturnih sardina. Gotovo su prozirne, ali bulje u mene crnim očima. Moji susjedi za stolom objašnjavaju mi da su ponekad tako svježe da su još žive. Kad ih progutaš, osjećaš blago migoljenje u grlu. Nakon toga ne mogu ih, sirotice, više ni pogledati.

*

Soba u hotelu je minijaturna, ali ima odlično opremljenu kupaonicu. Kao i svuda, japanski WC s mlazovima vode, koji nakon upotrebe zahoda ispiru intimne dijelove. I javni WC-i su takvi, svuda postoji i antiseptički gel za čišćenje zahodske daske. Posebno genijalan dodatak, u kutu javne WC kabine za zid je pričvršćen plastični stolac, nalik hranilici za bebe. Kad osoba s djetetom ide na WC, može dijete staviti u stolac, ne mora balansirati s bebom na ramenu ili strepiti da će veće dijete širom otvoriti vrata dok je ona usred posla. Što je, budimo iskreni, gotovo neminovno.

1. 9.

Budim se u dva ujutro, čitam roman Hiromi Kawakami “Strange Weather in Tokyo” pa opet nemirno spavam. Pa se budim u pet.

Danas moram savladati javni prijevoz. Ispostavlja se da moja JR propusnica otvara sva bitna (željeznička vrata). Samo treba mahnuti osoblju i prolazim. Javni prijevoz, koji me također pomalo plašio, jednostavan je, minuciozno točan i pouzdan.

Nacionalni muzej smješten je unutar velikog parka. Zelenilo je svuda raskošno. “Naoko, što je ovo?” - šaljem joj sliku kamenog korita pod lijepim ornamentalnim krovićem preko kojega su postavljene drvene žlice. “Temizuya. To je za ispiranje ruku i usta prije ulaska u hramove.” “Smiju li stranci?” “Smiju. Prvo jednu, onda drugu, onda usta, pazi da iskorištenu vodu ne vratiš u korito ni blizu izvora, nego u vodu oko korita.” Hladna voda prija. Vrućina je teška, ljepljiva, a jet lag kao da prevuče gustu paukovu mrežu preko mozga.

Lutam kroz muzej. Jedna se žena saginje da se bolje vidi kimono iz četrnaestog stoljeća i prekriva usta rukom. Prvo pomislim da ju je nešto zgranulo. Onda shvaćam da čuva staklo od vlastitog daha.

 

2. 9.

Kad ideš u Kyoto, uđi u stanicu Tokio na ulaz Yaesu. Obavezno ulaz Yaesu. Dođi sat vremena ranije, pod uvjetom da si već rezervirala sjedalo na superbrzom hikari vlaku za Kyoto.” (Jesam.) “Nađi točni peron. Onda idi na kat ispod stanice i nađi tamo Granstu. Tamo možeš kupiti bento-box kakav ti srce želi, kavu, čaj, slatkiše, štogod ti treba za put.” Europskom i inom uhu zvuči neobično da se dobro jede na željezničkim stanicama. Ali to je u Japanu točno, a posebno na ovoj stanici. Zbog nesagledivog protoka ljudi hrana je uvijek svježa, a izbor nepregledan. Peron sam našla. No, Granstu sam tražila gotovo sat vremena. Onda sam buljila u nepregledne bento-kutije s japanskim natpisima.

Sjednem u hikari za Kyoto. Vlak kreće točno na sekundu. Kako sam štreberski rezervirala sjedalo čim sam sletjela na aerodrom Narita, sjedim na sjedalu 1A prvog vagona kilometarskog vlaka. Jedem misterioznu hranu iz bento-kutije i mislim - samo da ne zaspim prije nego što ugledam planinu Fuji.

I zaista, na pola puta, dignem pogled s vodiča i u daljini se, nepogrešivo, ukaže silueta Fujija. Gotovo poskočim na sjedalu, instinktivno se okrenem prema čovjeku s druge strane prolaza i kažem mu: “Mount Fuji!” On, Japanac, kimne i osmijehne se, jer, naravno, zna da je to planina Fuji.

Ako je Tokio suvremeni Japan, Kyoto je Japan prošlosti i nostalgije. Teško je napraviti nekoliko koraka da se ne spotakneš o budistički hram ili svetište japanske religije šinto.

Od svih hramova koje sam obišla, budistički Kiyomizu-dera bez premca je najposebnije mjesto. Na brdu iznad Kyota iz guste zelene šume viri drvena konstrukcija, malo nalik na zgradu obloženu skelama, s visokom terasom s koje puca pogled na Kyoto i na meka, zelena brda uokolo. Unutrašnjost je sva od glatkog, sjajnog, mekog drva i skinuti cipele, kako je običaj, i gaziti bosa pruža velik užitak, a i iznenađujući mir. Iznenađujući s obzirom na količinu ljudi koja protječe kroz hram. U principu se klonim ispraznih sudjelovanja u ritualima molitve, ali ovdje poželim udariti batićem u željezni kotao od čega se hramom širi ugodan, vibrirajući zvuk i poželim da budemo zdravi, svi moji dragi, što je dulje moguće. Naoko piše: “Pozdravi moju mamu, pokopana je odmah iza tog brda u koje sad gledaš.”

Zovu D. i Anja, upravo su se probudili. Sjedim na nekom kamenu uronjena u šumu i pričam s njima, bunovnima od sna, ja bunovna od jet laga. A boli me i grlo i hvata prehlada. Sumnjam na susjeda iz aviona i njegova razjapljena usta.

D. mi kaže: “Učini si uslugu, popij nekoliko pića, pomoći će s jet lagom”.

*

Problem kad putuješ sama su fotografije. Osuđena si na selfije. Selfije ne podnosim. Ljudi koji se namještaju za selfije uvijek mi djeluju slaboumno. Nisam u stanju gubiti toliko vremena. Zato na većini selfija izgledam, u najmanju ruku, nadrkano.

*

Na putu u četvrt Gion, poznatoj po tome što je to jedna od rijetkih preostalih četvrti kojom vrludaju gejše i “maiko”, gejše pripravnice, kupujem sladoled od pečenih kestena. Blaženi osjećaj koji me maločas preplavio u hramu hitro blijedi u usporedbi s ovim užitkom. Kako mi, narod pečenih kestena, nismo smislili da od njih radimo sladoled. Dojmove dijelim na viberu s Tihanom, jedinom prijateljicom koja više nego ja voli sladoled. “Kad već pomisliš da je užitku kraj, na dnu korneta - i sami pečeni kesteni.” Tihana kaže: “E sad već lažeš”.

Spazim mačku kako se brusi da pojede neku ogromnu, izmučenu japansku bubu koja se trza na leđima. Otjeram mačku, okrenem bubu i pomognem joj da uhvati zalet i odleti. Ona se stropošta na zemlju. Pokušamo ponovno. Ovaj put uspije. Mačka me ozlojađeno gleda iz prikrajka. Vidim da sam ispred još jednog budističkog hrama. Ovo je zacijelo dobro za moju karmu.

Odlučujem propustiti nešto čemu sam se neopisivo veselila, kaiseki. Kaiseki je tradicionalni japanski obrok, posebno poznat u Kyotu, koji se sastoji od desetak, često vegetarijanskih sljedova. Serviranje i estetski doživljaj jednako su važni kao i vrhunska priprema hrane. No, teško bi moje bolno grlo podnijelo desetak slijedova. Jedem ipak sushi, opet na željezničkoj stanici.

Učinim si uslugu i popijem nekoliko pića.

3. 9.

Nekoliko pića NE pomaže s jet lagom. Danas sam džetlegirana i mamurna. Vani su i dalje 33 stupnja i ja se penjem uzbrdo četiri kilometra kroz nepregledni niz drvenih crvenih vrata u hramu Fushi Inari. Boja je, zapravo, cinober, kaže rječnik kad potražim “vermilion”. Cinober. Zvuči kao boja prošlosti.

Adekvatno mom mamurluku, ovaj je hram posevećen bogovima riže i sakea. Uz hram na svakom koraku kamena lisica. Lisica je u Japanu sveta životinja. Uvuče se u osobu, obično ispod noktiju i u stanju ju je zaposjesti. Slikam lisice za Anju kojoj je lisica Mica iz “Ježeve kućice” dosta veliki faktor u životu. Slikam i da šaljem Dubravki Ugrešić koja je sigurno ovdje bila pišući genijalnu “Lisicu”.

Sljedeća je na mom dnevnom redu bambusova šuma Arashiyama, na sasvim suprotnom dijelu grada. Na ulazu u bambusovu šumu zatječem nevjerojatan prizor. Red gejši u punoj ratnoj spremi. Pokušam nekako, a da nije nepristojno, saznati tko su, što rade ovdje, ali komunikacija je nespretna i brzo se povlačim. Očekivala sam da će temperatura usred šume splasnuti, ali i dalje je strašno vruće. Konačno stižem do prepoznatljivog prizora, bambusovih stabala koja se s obje strane uskog prolaza izdižu prema nebu, vitka, elegantna, beskrajna. Odahnem. Činilo mi se, maloprije, da ću se onesvijestiti. Tako malaksala spazim vozača rikše. Rikše mi obično izazivaju nelagodu, ali sad je vrag uzeo šalu.

- Oprosti, govoriš engleski?

- Da - kaže on rezolutno.

- Koliko do stanice Arashiyama?

- Jedna osoba?

- Jedna osoba.

- Jedna osoba, najbolja ponuda, tri tisuće jena.

Ja se zamislim, počnem preračunavati. On pokazuje turu na mapi.

- Tri tisuće, bambusova šuma, slikam, stanica Arashiyama.

- Aha. Ne, ja sam već vidjela bambusovu šumu, slikala sam se, hoću samo natrag na stanicu Arashiyama. Koliko?

- Tri tisuće. Bambusova šuma, slikam, stanica Arashiyama.

- Da, shvaćam. Nego ja neću opet u bambusovu šumu. Samo natrag na stanicu.

Pokazujem i ja na mapi i po zraku.

- Tri tisuće, bambusova šuma, slikam, stanica Arashiyama.

- Šuma je super, sve pet, samo neću ponovno u šumu, hoću samo na stanicu. Dam ti dvije tisuće - natrag na stanicu.

- Tri tisuće. Bambusova šuma, slikam, stanica Arashiyama.

- Okej, slušaj, dam ti tri tisuće. Tri tisuće, možeš uzeti ostatak dana slobodno, samo me vozi natrag na stanicu.

- Okej.

- Okej?

- Okej. Tri tisuće, bambusova šuma, slikam, stanica Arashiyama.

Ma ajd u kurac, pomislim.

- Hvala lijepa, doviđenja.

I još se naklonim. No, od frustracije mi je adrenalin nekako prokolao venama, pa sam fletnije propješačila do stanice.

Vratim se u Tokio. Na stanici Tokio, sad već veteranka, odvažim se potražiti Ramen street, dio stanice načičkan restoranima koji prodaju navodno najbolji ramen u Tokiju. Ramen je poznato japansko jelo, kao juha s rezancima i mnogo dodataka mesa, povrća i jaja. Tražim, gladna i umorna, gotovo sat vremena. Nekoliko puta prolazim ista mjesta i shvaćam da se vrtim u krug. Mozak mi je kronično premoren od procesuiranja informacija i vrlo sam blizu da odustanem. Ali, u zadnji čas skrenem još jednom i evo ga. Oh, Bože, kako sada izabrati u koji restoran. Ispred svakog je dugačak red. Ja baš nisam za redove, usprkos dugom životu u Londonu. Na blef, stajem u jedan red i čekam. Biram jelo na automatu. Ne znam točno što biram, ali slika pokraj gumba djeluje zanimljivo. Plaćam u automatu i predajem papirić osoblju. Vode me mjesta gdje mogu sjesti i donose mi jelo. Probam i počnem se naglas smijati. Čovjek pokraj mene me pogleda. “Fenomenalno je”, kažem. On kimne, njemu je normalno.

Kad izađem iz stanice u kvartu Shinjuku, koji pulsira i dan i noć, vani pljušti kiša. Noć je pala i ljudi se kao morski psi probijaju kroz vjetar i kišu pogleda prikovanog prema cilju. Dugo lutam između nebodera.

Kad konačno otvorim vrata sobe na trideset drugom katu, preda mnom pukne pogled na noćni Tokio, doživljaj vrijedan jedne cijele večeri.

4. 9.

Dogodilo se najgore. Grlo me ne boli, ali nos mi je začepljen. “Naoko, što ako za vrijeme razgovora na pozornici poslije predstave moram ispuhati nos?”

Nema odgovora. Naoko je ostala bez teksta.

“Ispuši nos u papirnatu maramicu, nikako u rupčić. Papirnatu maramicu odmah baci u smeće. Izlučevine iz nosa su isto kao sve ostale tjelesne izlučevine. Ne vraćaj maramicu u torbu kao što ne bi ni upotrijebljeni toaletni papir. Šmrcati nije nepristojno. Bolje da šmrcaš nego da ispuhneš nos i vratiš maramicu u džep.”

*

A da nije katastrofe s nosom, inače se konačno osjećam normalno. Odmoreno i bistro. Bojim se da bi me drijemež mogao uhvatiti popodne, ali inače je ovo prvi dan da se osjećam normalno. Prije predstave idem u Meiji-jingu, najveće šintoističko svetište u Tokiju. Doslovno koju minutu od tokijske vreve, ogromna, mirna, duboka šuma. Hram je sagrađen 1920. i posvećen je preminulom caru Meijiju i carici Shoken. U njihovu čast sa svih je strana Japana sakupljeno i posađeno oko sto tisuća stabala koja čine ovu šumu. U usporedbi s tim, osamdeset osam stabala posađenih na Aveniji Vukovar nakon Titove smrti djeluju kao prilično bijedan izraz ljubavi.

U podne stižem na stanicu blizu kazališta. Čekaju me prevoditeljica i jedna od glumica iz kazališta. Mali sastanak u minijaturnom uredu u kazalištu s redateljicom i producenticom. Na zidu fotografije osnivača ovog kazališta, koje postoji od 1937.godine. Nabrajaju imena velikana japanskog kazališta i književnosti. Sve sam to već proučila prije dolaska. “Znam, Mantaro Kubota je tragično preminuo od pokvarene školjke.” Redateljica me pogleda u čudu. Nije znala taj podatak. Ipak, producentica potvrdi. Pitam redateljicu, Yuko Matsumoto, kako je došla do moje drame. “Prije nekoliko godina bila sam u New Yorku i razgledavala drame u knjižari Samuel French, poznatoj kazališnoj knjižari. Naletjela sam na dramu ‘Tri zime’. Naslovnica me zaintrigirala.” Lice Jagode Kaloper na pozadini od bršljana. “Pročitala sam sadržaj i kupila knjigu. Kad sam pročitala dramu, znala sam da je želim postaviti. Nije mi odmah prošlo. Vijeće u kazalištu nije bilo uvjereno. Kakve veze ova drama ima s našom publikom? Ali ona je o obitelji, o ženama, o njihovoj potrebi za srećom, o njihovoj potrebi za samostalnošću. Ustrajala sam. I uspjela na kraju.” Kako me razveselila tim izvještajem. Da je bilo točno onako kako bi trebalo biti. Netko uzme u ruke jednu knjigu i ona joj se obrati. I poslije bude predstava na drugom kontinentu.

Kazalište je puno. Sjedim između dvije prevoditeljice. Počinje predstava. Slušam svoj tekst na japanskom. Sjetim se scene iz filma “Izgubljeni u prijevodu” u kojoj redatelj reklame daje uputu Billu Murrayju. Govori, govori, govori, a prevoditeljica kaže: “Intenzivnije”. Tako se i meni čini da smo zasigurno već pri kraju scene, onda prepoznam trenutak i shvatim da smo tek u prvoj trećini. Moje drame, ionako duge, na japanskom su epske. Sat i četrdeset do pauze. Prije početka ispuhala sam nos u WC-u. Valjda ću izdržati do pauze. Glumac koji igra Vladu ima izraz lica koji kao da je sama esencija tog lika. Tko bi rekao da ću srž lika pronaći u japanskom licu. Upozorili su me prije početka da je japanska publika vrlo koncentrirana, ali suzdržana. I doista, poneki smijeh, ali manje nego obično. Prate vrlo pažljivo. Doduše, jedna gospođa u prvom redu vrlo čvrsto spava. Zavidim joj. Jet lag se prikrade kad je tiho, toplo i mračno.

Nakon pauze pitam se koliko će se ljudi vratiti. Osim dva prazna stolca, vratili su se svi. Gospođa koja je spavala, osvježena snom, pomno prati drugi čin. Doduše, Japanci su tako pristojni, to što su ostali, ne znači da se ne muče. Nakon nekog vremena shvaćam da je zapravo gotovo sve isto kao i u europskim izvedbama, riječi drugačije zvuče, ali reakcije, emocije i geste su prepoznatljive.

Poslije predstave razgovor s publikom. Prije izlaza na pozornicu opet ispuhnem nos u WC-u. Moram skinuti cipele i obuti papuče jer je pozornica sveta i na nju se ne ide u cipelama.

Nakon razgovora večera s glumcima i ekipom iz kazališta. Izakaya, japanska neformalna večera kao japanski tapas u pubu. Svi su iznimno srdačni, pažljivi i zainteresirani. Da se razumijemo, kad ideš na svoju predstavu u drugu zemlju, uobičajeno je da budeš dočekana srdačno i zainteresirano. Ali ovo je pažnja i srdačnost 2.0.

Dvije prisutne žene udane su za Britance. Posebno nas poveže zgražanje nad britanskim običajem da ne peru voće i povrće. Jedna od njih kaže: “A kako ne ispiru deterdžent s posuđa?” Ja kimam glavom, a Japanci me gledaju u nevjerici. “I istom krpom suše posuđe i čiste po kuhinji.” “A ponekad malo i po podu”, dodajem. Šokantan krik, a nekolicina se hvata za lice u Munchovu stilu. Nepojmljivo.

“Želiš li još nekamo na sushi?” pita me Yuko. “Ne, ali išla bih rado u Golden Gai.” Ona se počne smijati. “Kako znaš za Golden Gai?” “Svi znaju za Golden Gai!”

I otputimo se nas četiri, Yuko, Reiko, Keiko i ja u Golden Gai, kutak kvarta Shinjuku, u kojem je u nekoliko tijesnih uličica ugurano dvjestotinjak barova, od kojih svaki može primiti tek desetak gostiju. Tu pijemo sake, jedemo ukiseljeno povrće i pokrijemo mnogo važnih tema, o japanskom, hrvatskom i britanskom društvu, o kazalištu, majčinstvu, starenju, vezama i sreći. Smijemo se i razumijemo kao da se poznajemo godinama.

Na kraju večeri trčimo preko ceste za taksijem, bliješte svjetla s pročelja nebodera, vruće je i živo i ja se smijem. Yuko me pita što je. “Ništa. U Tokiju sam! Divno mi je.”

5. 9.

Budim se i sjetim se da mi je rođendan. Već me čekaju srdačni i dirljivi mejlovi iz kazališta s čestitkama za rođendan. Naoko mi je rekla: moraš otići u onsen. Onsen je izvor ljekovite vruće vode kakvih na vulkanskom japanskom tlu ima tisuće i oko kojih su, normalno, niknule razne vrste termi i toplica. Najbliži Tokiju je 70 minuta vlakom i plan je bio da ću rođendan provesti umočena u onsen, s pogledom na Fuji i čašom sakea u rukama. No, sinoć sam u Golden Gaiu popila trogodišnju kvotu sakea, a za danas sam ostavila i kupnju darova.

Reiko me vodi u šoping. Otkrivamo da smo u isto vrijeme, prije petnaest godina, živjele kvart do kvarta u Londonu. Količina dućana me umara i nervira, pa kupujem dar Anji i D.-u i odustajem. Na kraju neuspjelog šopinga prelazimo preko najpoznatijeg pješačkog prijelaza na svijetu, Shibuya. Stotine, čak i po tisuću ljudi, prođe preko tog prijelaza u jednom naletu, u svim pravcima.

Kako bih ipak za rođendan napravila nešto za sebe, nešto ugodno i nezaboravno, zaputim se u japanski spa u Shinjuku. Idem pomalo nervozna jer znam iz prethodnih iskustava u korejskom spa u Los Angelesu da su naši zapadnjački standardi čistoće nezadovoljavajući, a pročitala sam online da su gotovo sve, osim osnovnih uputa, na japanskom. Ipak, to me ne smije obeshrabriti. Na samom ulazu u spa treba ostaviti cipele u ormarićima pod ključem. Na recepciji mi pokažu mapu prostora i pitaju kanim li ostati cijelu noć (?!). Na sljedećoj recepciji mogu odabrati jedan od dva kompleta odjeće za spa. Jedno su kapri smeđe hlače i bluza koja se zateže ispod grudi, smeđe-ružičastog uzorka. Drugo je ljubičasta haljina do pola lista s ružičastim bolerom. Koji je komplet je grozniji? Mrtva trka. Sve svoje stvari ostavljam u sljedećem ormariću i na kat idem bosa, u kapri kompletiću i s dodijeljenim ručnikom. Onda skidam sve sa sebe i stavljam pod ključ trećeg ormarića. Ulazim gola u “mokri čvor”. Na vratima je fontana za pretpranje, pomalo nalik na korito pred hramovima. Slijedi pranje u otvorenim kabinama. Tu su stolčići na koje se sjedne, tuš, tekući sapun, šampon, regenerator, žileti, krpice za piling, pjena za pranje lica. Tu se svi dobro sapunaju, trljaju i ispiru, a onda i stolčić na kojem su sjedili. Sve je blistavo čisto. Pratim što rade žene oko mene, pazeći da ne ispadne da buljim. Jedina sam bjelkinja ovdje, a one sve djeluju kao da su kod kuće. Onda idem u bazene. Jedan je jako karboniziran, poput kupanja u vrućoj mineralnog vodi. U hladni su umočene vreće crvenih papričica. “Silk bath” ne znam što je, ali zašto propustiti? U saunu ulazim za dvjema Japankama pa, kao i one, iz kamenih posuda vadim blato i mažem ga na lice, a sol na tijelo. Onda ulazim u posebnu prostoriju za korejski piling tijela. Prostorija pomalo podsjeća na one u kojima se u kriminalističkim serijama odvija obdukcija mrtvaca. Stolovi su prekriveni gumenim plahtama. Čim sam legla, žena koja će me tretirati pokrila mi je oči malim ručnikom, a onda me promptno, kao tek uhvaćenu ribu, zapljusnula kantom tople vode. Navuče rukavice i krene tzv. scrubbing. Neki dijelovi tijela, čovjek bi pomislio, ne zahtijevaju piling. Netočno. Svaki centimetar tijela, ma kako teško dostupan, ma kako privatan, čini se, zahtijeva piling. I makar je žestoki piling grudi, na primjer, upravo tako ugodan kao što to zvuči, nakon sat vremena oko stola s gumenom plahtom leži neshvatljiva količina oguljene, stare, očito nepotrebne kože, a osjećaj na tijelu je takav da očekuješ da ćeš u ogledalu ugledati dupina.

Zadnje trenutke zadnje večeri provodim sa šalicom čaja sjedeći na prozoru trideset drugog kata hotela i pokušavam reproducirati onaj osjećaj nervoze, onu plahost s kojom sam krenula na put. Ne mogu se sjetiti čega sam se bojala. Osjećam se opet kao ja, nakon ovog puta, bliža sebi.

6. 9.

Narita express kreće s nevjerojatnom minutom zakašnjenja. Sjedim u potpuno praznom vagonu. Kondukter prolazi, gleda moju kartu i upozorava me da sam na krivom sjedalu. Pogledam ga upitnim pogledom, ali ne razumije na što se odnosi pitanje. Pronađe moje sjedište i inzistira da se premjestim.

Na samom kraju puta, u duty freeju, hvata me panika i kupujem četiri šalice s japanskim natpisima. Kažem Naoko da na njima vjerojatno piše “Japan”. Naoko kaže: “Nadajmo se da piše Japan”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo