Posljednji je put u Dubrovniku viđena na premijeri “Kafetarije”. Šefica Dramskog programa Igara tih je dana, uoči premijere, zadovoljna hodala Stradunom, preplanula u crvenoj haljini od svile. Nakon završetka predstave bacila se sretna u zagrljaj ansamblu, Vinku Brešanu i Mati Matišiću. A onda je mobitelom pozvala Hitnu pomoć. Nije više mogla izdržati bolove u kralježnici. “E, sada nitko više ne može reći da nemam kičmu”, rekla je i otišla ravno u Dubrovački klinički centar. “Režite, odmah!” naredila je odlučno. A nije znala ni s kim zapravo razgovara.
- Na svu sreću, naišla sam na pravoga. Ne samo da je bio neodoljivo šarmantan, nego i vrhunski majstor neurokirurgije, gospodin Velimir Lupret - priča nam u prosinačko jutro Mani Gotovac dok sjedimo u kavani hotela Palace.
Kada se probudila, nakon šok sobe, sjeća se, tražila je vodu, najobičniju Janu. Lijepa Paola, službenica Igara, rekla joj je da za sada ništa od vode jer nemaju slobodna vozača koji bi joj tu vodu donio do klinike na Lapadu. To je ni u čemu nije omelo. Drugi su joj dali vodu.
- Toliko sam razgovarala mobitelom da su mi sestre govorile kako sam došla u bolnicu samo kako bih telefonirala. Ali razgovarala sam s glumcima, redateljima, majstorima tona, rasvjete... Tako sam saznala kako se na pokusima “Othella” vode žustre rasprave, a to je, kao što se poslije vidjelo, uvijek dobar znak. “Kafetarci” su mi javili da gledatelji traže predstavu više! Hej, predstava više, kičma nije slomljena, ništa me na svijetu više ne boli!
Senekini honorari
Ipak, uz nepojmljivu brigu susjeda, posebno neumorne Slave Carić, jedva se zatim oporavljala u svojoj vikendici u Mokošici, poznatom mjestu njezine proze. Ali zahtjevi liječnika bili su neumoljivi: ne smije se penjati i spuštati stepenicama, ne smije sjediti i ne smije nositi više od jednog kilograma.
- Ali kako ću, što ću, pa onda ne smijem ni u Zagreb? Stanujem na visokom trećem katu bez lifta!!! - zajaukala je prvi put nakon operacije.
Nakon više od mjesec dana, pomogli su joj prijatelji i ipak se našla u Zagrebu. Istina, na nosilima, nepokretna, sama. Bolničari su je iznosili iz vozila Hitne pomoći točno preko puta Francuskog paviljona, ispred nadvožnjaka. Sanjarila je na nosilima. Ali teatra više za nju nije bilo, bio je to samo stacionar, i to u staračkom domu. Probudila se tamo. U prizemlju, bez stepenica. Nije mogla više do svoje mansarde. Tada se Mani Gotovac bez riječi oprostila od svog ljubljenog stana i svakog detalja u njemu, slika, stilskog pokućstva, uspomena, oprostila se od Medulićeve ulice, u kojoj je provela najljepše godine života.
- Taj smo dvoetažni stan u Medulićevoj ulici u mladosti gradili Seneka (njezin bivši suprug, Željko Senečić) i ja, takorekuć vlastitim rukama, još od 1974. godine. Svaki je njegov honorar uložen u njegovu slikarsku i scenografsku zamisao stana, u obnovu starih greda, u vodovodne i plinske instalacije, krov, stubište, prozore, kupaonice... Živo se sjećam naše radosti kada smo od honorara za film “Kuća” s Fabijanom Šovagovićem obnovili sve grede u stanu, kada smo od TV serije “Nikola Tesla” s Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi uspjeli ugraditi radijatore i dva Vaillant bojlera, kada nam je na kraju serija “Inspektor Vinko” s Ivicom Vidovićem omogućila da popravimo podove koji su se urušavali kod stanara Vlaha, u stan ispod našeg. Bilo je to vrijeme ljubavi, djece, Senekinih filmova, serija, izložbi po svijetu, mojih kazališta i simpozija od Novog Sada do Taormine - sjetila se minulog vremena.
Stubičke toplice
Bilo je tako. Bilo. Trebala su joj dva tjedna da uopće shvati gdje je sad.
- Zahvaljujući dobroti gospođe Ružice, koja se svakodnevno brinula o meni, koja je uporno ubrizgavala život u sve moje godine, koja se 30 godina brine o svim mojim neredima, došla sam k sebi.
A onda se u njoj probudio njezin dobri stari inat.
- Aha, sada neki tamo govore: Pa hoće li ta baba više... hoćemo li je napokon svečano ispratiti na Mirogoj? Vrijeme joj je!!! E nije. Neće me ispratiti, neće baba još, barem za malo! - smije se za dišpet izvjesnima.
Slušala je, kaže, Okudžavinu “Molitvu Françoisa Villona” u Arsenovoj izvedbi i ponavljala s njim: “Dok se još zemlja okreće, dok je još jarko svjetlo, Gospode, daj svakome pomalo i ne zaboravi na mene”. Opet su je na nosilima odnijeli, ovaj put u Stubičke toplice.
- Otišla sam tamo jer me Milana Vuković Runjić naučila kako valja vjerovati u njemačko-rimskog i meksičkog cara Maximiliana, a Stubičke su bile njegov izbor. Otišla sam tamo i zbog Krleže. U Stubici je živjela njegova baka Terezija, bez koje tko zna bi li igdar bilo da bu bilo “Balada Petrice Kerempuha”. Otišla sam tamo zato što je u Stubici doktor Boris Kasun, čovjek od pameti, jednostavnosti i znanja.
Na Interliberu
Nije se prevarila. Boravak s onu stranu Sljemena učinio je čudo. Vratila se svježa, ozarena lica, puna kuraže. Fotografirala se za modne časopise u top odjevnim kombinacijama, mladenačkim kožnjacima u boji vina i plisiranim suknjama, kočoperila se s romanom “Snebivaš me” na Interliberu, kada je uz Zorana Ferića proglašena najčitanijom autoricom u Hrvatskoj (a ona dijeli mišljenje da je Ferić najbolji hrvatski živući književnik). Dobila je za tu knjigu i potporu Ministarstva kulture. I odmah je najavila izlazak svog novog obiteljskog romana “Tuga”.
- E, kada bi toliko ljubavi pjevalo među mojim izmišljenim obiteljima u romanu kao što pjeva u staračkom domu... - sjetno će.
U karijeri Mani je bila ravnateljica ITD-a, prva intendantica u povijesti hrvatskog glumišta, najprije splitskog a potom riječkog HNK, umjetnička voditeljica Splitskog ljeta, osnivačica Riječkih ljetnih noći, selektorica Biennala u Torinu, članica Vijeća Mediteranskog kazališta Madridu, voditeljica Dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara... nedavno je ušla i u Kazališno vijeće Dramskog kazališta Gavella.
U Gavelli
- Privlači me razmišljanje Borisa Svrtana. Trebalo mu je dvije godine da počne funkcionirati kao ravnatelj. Sve što je ispod dvije, znam iz iskustva, narcisoidno je i propada. Svrtan je zapravo zaljubljen u Branka Gavellu, on smišlja kako danas pokrenuti takav teatar - iznova! Po nalogu ovog vremena! I uz pomoć - mladih ljudi! - s entuzijazmom će o teatru u Frankopanskoj.
Mani se, dakle, još jednom izvukla. Opet je puna strasti, rada i energije. Sama kaže:
- Živa sam. A to za mene znači da sam s malim brojem svojih pravih prijatelja, da čitam bezbroj dobrih knjiga i da živim jednu platonsku ljubav. A ona je jednako čarobna i neizdrživa i posebna, kao i sve druge ljubavi.