O premijeri “Ljubavnog napitka” u zagrebačkom HNK mnogo se govorilo i mnogo obećavalo. U Zagreb je za tu priliku doveden talijanski autorski tim - redatelj, scenograf, kostimografkinja i dirigent, koji su u najavama te produkcije govorili o nastojanju odmicanja Donizettijeva djela od tipične farse na koju ga se često svodi, psihološkom profiliranju likova na sceni, iznošenju profinjenih nijansi Donizettijeve glazbe i tome slično.
Ništa novo
Malo se toga doista moglo i vidjeti na pozornici na premijeri održanoj u petak.
Umjesto svega toga, dobili smo predstavu vrlo statične režije Cesarea Lievija, s nekim vrlo stereotipnim rješenjima, šarene kostime i scenografiju koji su tu, čini se, bili tek tako, da zabave oko - sve u svemu, ništa što publika i “Ljubavni napitak” nisu već doživjeli u raznim realizacijama ove opere.
Ono što je nosilo predstavu nekolicina je odličnih pjevača, predvođenih fantastičnim Giorgiom Surianom u ulozi Dulcamare.
Već samo zbog Surianove interpretacije vrijedi pogledati “Ljubavni napitak” jer će vas on svojom glumom i pjevanjem, kojima plijeni pozornost, zasigurno oduševiti i dobro nasmijati.
Ukras predstave
Njegov je Dulcamara životan, razigran i zabavan. Tu je još i odlični tenor Domagoj Dorotić koji je često mlitavog Nemorina sjajno karakterno obojio, uz vrlo uvjerljiv i ugodan vokalni nastup kojim je zaradio duge ovacije publike tijekom izvedbe i nakon nje, iako još uvijek povremeno ima teškoća u kontroliranju voluminoznosti svoga glasa te nijansiranju i odmjeravanju snage i profinjenosti. Posebno je lijep i pamtljiv trenutak donijela njegova izvedba najznamenitije arije iz opere, “Una furtiva lagrima”, u kojoj je doista našao pravu dozu nježnosti.
Marija Kuhar Šoša u ulozi Adine ostvarila je solidan nastup, dok je Marko Kalajanović kao Belcore osvojio publiku vrlo ugodnom bojom glasa.
Poseban ukras predstavi dala je Monika Cerovčec u maloj, ali zamjetnoj ulozi Giannette. Njezin je zvonki glas ispunio kazalište već u prvom zborskom broju, a posebno je došla do izražaja u prizoru sa ženskim zborom “Sarŕ possibile”, u kojemu je svojim odličnim vokalnim sposobnostima pridodala i prirodnost i uvjerljivost na sceni.
Bespomoćan dirigent
Cijela je solistička postava, zasluženo, nagrađena ovacijama publike. Orkestar HNK imao je vrlo svijetlih trenutaka, ali je i mnogo vrludao, a u vraćanju na pravi put dirigent Pietro Rizzo nije, činilo se, bio od prevelike pomoći. Ipak, u cjelini su dali dojam angažiranog sviranja i uživanja u glazbi što je stvaraju. Nažalost, to se ne može reći za zbor HNK. Nakon što su oduševili u Thomasovu “Hamletu”, ovaj su put začudili tromim nastupom, neujednačenošću i problemima s praćenjem tempa, koji idu na dušu i dirigentu koji nije uspijevao cijeli ansambl držati pod kontrolom.
“Ljubavni napitak” u zagrebačkom HNK igrat će još nekoliko puta tijekom veljače i ožujka, a osim solista predstavljenih u premijernoj postavi, glavne uloge zaigrat će još neka imena koja svakako vrijedi pogledati i poslušati, poput Gorane Biondić, Matije Mejića i Mije Domaćine.