Oduševila me avangardna pseudoopera “Fantom Planinšak” autora Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo, praizvedena protekli četvrtak u Teatru &TD, u sklopu ovogodišnjih Perforacija, Tjedna izvedbenih umjetnosti, što završava danas.
Damir Bartol Indoš (r. 1957.) živi je spomenik hrvatskoga avangardnog teatra iznikla u socijalizmu (diktaturi), a Tanja Vrvilo u ovom je kontekstu njegova suradnica, dugogodišnja uostalom. Indoš je posljednji Mohikanac naše kazališne avangarde stasale dakle u drugoj polovici sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Rodonačelnik je tvrde struje Kugla glumišta, isprva srednjoškolske huncutarije nekolicine zagrebačkih pubertetlija, koja je do kraja sedamdesetih stasala u najvažnijeg proizvođača u pokretu.
Avangardni teatar
Predstavnici meke struje Kugla glumišta postupno su se komercijalizirali, uvukli u institucije ( Vnuk, Brezovec), a Indoš je ostao vjeran Artaudu, na kojem je, za početak, diplomirao. S Kugla Glumištem Indoš je napravio desetak projekata, a autorskih tridesetak, od 1982., kad je osnovao vlastiti umjetnički obrt “DB Indoš - Kuća ekstremnog muzičkog kazališta”.
Indoševa umjetnost zadivljujuće je uporna i iskrena. Atonalna glazba, izlomljene geste i pokreti, scenografija bogatog otpada, pjesma i krik umreženi su emocijama performera Indoša; on već desetljećima slavi potlačene, iznemogle, one koji ne mogu više hodati ili koji više ne mogu misliti. Indoš je ustrajan, odlučan, vehementan, sarkastičan kritičar svih platforma moći i neumorni lirik nemoćnih. I sada, u šestom desetljeću života, daje energiju mladića, u punoj je tjelesnoj i duhovnoj kondiciji. I jedino su njegovi plesovi postali kraći. A mladost crpi i iz činjenice što mu honorari u međuvremenu nisu postali veći.
(foto: Damir Krajač / Cropix)
Tek iz druge ruke znam o Indoševim ranim performansima i predstavama, a manje-više redovito ga pratim od kraja devedesetih. U tom me je kontekstu oduševila dakle ova predstava: ona uspješno sumira sve što sam dosad vidio.
Stari tranzistor
Indoš je ovaj put okupio cijeli ansambl umjetnika te s njima uobličio jednosatni anti-spektakl, složeno scensko tkanje od recitala, svjetla, videa, pokreta i, najvažnijeg elementa, glazbe: snimljenog beata, živih gitara, i sjajnog udaranja po složeno ozvučenoj gvozdenoj scenografiji, što nalikuje na jako povećanu tablu rastavljena starog tranzistora. Diode i katode veće od čovjeka, a među njima akteri čiji su mikrofoni uglavljeni u svjetiljke; “bačvice” iz tranzistora narasle na veličinu bačvi s ulice, i sve to pjeva zajedno s petero aktera.
U prednjem planu jesu Indoš, Vili Matula (još jedan dugogodišnji Indošev suradnik) i energična Tanja Vrvilo, a pozadi muzičari, Ivan Bilosnić Bic i Nino Prišuta, koji isprva biju o komade lima i po rastegnutim federima (“federčići” u tranzistoru), a postupno se hvataju gitare i bas-gitare…
Skandiranje i pjevanje
Pjevanje je ovdje skandiranje, skandiranje je govorenje, a mikrofon služi da prikrije značenje izgovorenog. Osnova scenske priče je sudbina mladog studenta prava Planinšaka, koji je navodno pokušao atentat na bana početkom studenoga 1912. Popeo se na plinsku svjetiljku na Markovu trgu pucajući u ništa, a potom sebi u glavu…
Dalje ide priča o tome da čovjek nema izbora, o samoći pod svjetiljkom, o mračnim predjelima duše, o tuzi, o našoj osamljenosti danas, o strahu od gubljenja identiteta…
Predstava je, uza sve “razlomljenosti”, melodična i hipnotizirajuća. Vrijedi je pogledati više nego jednom.