Gorka hitoidna drama o ljubavi i mržnji, ksenofobiji i altruizmu, netrpeljivosti i njezi različitosti, film “Ustav Republike Hrvatske” redatelja Rajka Grlića i scenarista Ante Tomića još uvijek je pod pljuskom zasluženih svjetskih nagrada.
Uspješan niz plodova (posijan svjetskom premijerom prošlog rujna, na 40. Montreal World Film Festivalu gdje je osvojio Grand Prix Amerike) nastavljen je i najnovijom nagradom za najbolji film na Međunarodnom filmskom festivalu u Santa Barbari. Golemu društveno-terapeutsku vrijednost ima repertoarna odluka Satiričkog kazališta Kerempuh da se ta divna ustavobraniteljska storija (praizvedba je 25. veljače) transponira u medij teatra.
Priča četvero susjeda
Pametan je potez bio režiju žive 3D verzije “Ustava” povjeriti Vinku Brešanu, čovjeku senzibiliziranom za sporedne zabačene luzere kojima se ohola društva izruguju i cipelare ih.
Brešanova čudesna neorealistička nota “suza i smija” u ovoj priči ima svoje prirodno stanište. Baš sva lica “Ustava” zrače ranjivošću, čovjeku dođe da ih zagrli i čuva, čuvajući tako i sebe od pukotina zla.
Potvrđuje mi to i dramaturginja Željka Udovičić Pleština koja se osviješteno poduhvatila slasnog i teškog adaptiranja scenarija u scenski svijet: “Njihova ranjivost odraz je složenosti njihovih karaktera, njihovih proturječnosti koje u suodnosu tih nesretnika na koji su ih okolnosti osudile donose na jasan, a opet bolno poetski način sliku vremena u kojem živimo. Intimna priča prije svega četvero susjeda među kojima se prebrojavaju krvna zrnca, osuđuju seksualne sklonosti, skrivaju mračne tajne, štuju različiti bogovi, dijeli ih obrazovanje, imovinski status - ukratko: u kojoj se isprepliće život i poznati politikantski motivi svakodnevice, postaje slika ovoga našega prostora u kojemu smo svi zarobljeni, zajedno s našim junacima. Prostora gdje su predrasude one koje određuju djelovanje, gdje je historijsko naslijeđe tek poligon proizvoljnih tumačenja povijesnih činjenica, gdje je biti različit još uvijek nepoželjno. Scenarij ne upire prstom i ne traži krivca. Nema onih koji su dobri i onih koji su zli. Ne osuđuje, već brani i napada istovremeno svakoga od njih. Ili od nas. Tiče nas se, pa emocije nije moguće zatomiti. Ali i ne treba.“
Sjajan uspjeh Grlićevog i Tomićevog filma bio je poželjan vjetar plovidbi predstave.
To ističe autorica adaptacije, priznajući da ipak nije htjela pogledati film prije kazališne premijere, kako ne bi makar i nehotice skliznula u filmska rješenja: “Ideja da se napravi predstava prema scenariju nastala je gotovo istodobno s dovršetkom scenarija. No, adaptirati scenarij za kazališno izvođenje, promijeniti medij, po mojem je mišljenju zahtjevnije, opasnije no uprizoriti roman. Da bi ispričao istu priču potrebna su sasvim drugačija dramaturška rješenja iako oba koriste dijalog kao formu izričaja.”
Kompleksne teme
U Kerempuhu je Željka Udovičić Pleština već imala uspješna iskustva u dramatizaciji Tomićevih romana. Na pitanje što je to što kod Tomića prepoznaje i kao svoj autorski feeling, odgovara: “Da, dramatizirala sam ‘Čudo u Poskokovoj Dragi’, to je doista bio pravi izazov. Mnoštvo živopisnih lica, događanja, mjesta radnje... No, činjenica da je predstava još uvijek na repertoaru te da je davno prešla stotu izvedbu svjedoči o tome da smo našli pravi ključ kako taj roman pretočiti, dovesti na pozornicu. Napravila sam i scensku adaptaciju njegovog romana ‘Ljubav, struja, voda, telefon’, koju je također režirao Vinko Brešan. Tomić piše o mentalitetu koji poznajem, koji mi je blizak. No ono što je meni posebno zanimljivo pored britkosti, duhovite rečenice i bespoštedne kritike upućene svima, jest jednostavnost kojom otvara najkompleksnije teme i probleme. Najteže je biti jednostavan.“
Humorna drama
U toj jednostavnosti govore se opake istine. Mučnina netrpeljivosti izbija pod komičnim naslagama “Ustava”. Brešanovu predstavu Željka Udovičić Pleština žanrovski opisuje kao humornu dramu, humor koji se pokazuje kao naličje tragičnog.
Naslutiti taj filigranski pohranjen unutrašnji krik protiv terora bešćutnosti glumački je ogroman i odgovoran zalogaj.
U Brešanovoj komornoj momčadi tome su se marno posvetili Borko Perić, Nikša Butijer, Ana Maras Harmander, Matija Šakoronja, Vedran Mlikota i Damir Poljičak. Kostimografija je djelo Doris Kristić, scenogaf je Dragutin Broz, autor glazbe Mate Matišić, svjetlo je oblikovao Aleksandar Mondecar, a Julija Martinović je asistentica režije.
Inače, u klimi zapuštenog čovjekoljublja, mislim da bismo pravi Ustav pod hitno trebali mijenjati. U njega treba unijeti cijeli tekst ove fikcije koja to nije. I to u Preambulu. Jer, ovdje se grije nada da nismo zauvijek ogrezli u mrzotine. Priča je to koja uveliko nadrasta svoju artističku misiju i postaje Ustav sam.