Nerazumljive riječi pjesme odzvanjaju pozornicom. Ne znamo o čemu govori, no reagiramo na zvuk jezika i glazbe: preplavljuje nas beskrajna tuga.
Plesni pokret prati glazbu i nadopunjuje dojam. Prizor pred našim očima je snažan: dio plesača sjedi na podu i pjeva na starogrčkom, dok ih se nekoliko pokreće na glazbu. Mali je to djelić generalne probe nove predstave zagrebačkog Baleta, koji će danas praizvesti predstavu “Apoksiomen”. Koreografiju i režiju potpisuje Claudio Bernardo, glazbu je osmislila Tamara Obrovac, dramaturginja je Lada Kaštelan, scenografiju potpisuje Numen, a kostimograf je Silvio Vujičić.
U predstavi nastupa 17 plesača. Pjesama je pet: neke od njih ispunjavaju zebnjom, neke tugom, dok određene melodije donose nadu u bolje sutra. Nadu da će jednom postojati svijet u kojem neće biti drukčijih, marginaliziranih, izbjeglica; nadu da će postojati svijet u kojem će svi biti jednaki i svima će biti dobro. Standardna preokupacija umjetnosti, reći će neki, no ona je na sceni HNK ispričana jezikom koji pokreće nešto snažno u čovjekovoj nutrini, tjerajući ga da se preispita i poželi promijeniti.
Kip kao metafora
Iako je Bernardo službeno koreograf, jer je s plesačima podijelio svoju ideju, sugerirao im što i kako raditi te pripremao sekvence, svi oni kreirali su ples. U mnoštvu pokreta u sat vremena moći ćemo vidjeti svakog plesača i ono što on u tu predstavu donosi: specifičan pokret koji je baš njemu ili njoj svojstven.
- Suvremeni pokret smo već vidjeli na domaćoj sceni, tako da on sam po sebi i nije neka novost. No, u ovom su slučaju novost pjevanje i činjenica da su plesači sukreatori djela. Jako je teško plesati i pjevati istovremeno, no plesači su to sjajno savladali. S njima je na pjevanju radila Sofija Gojić, naša mezzosopranistica. Trenutno poliramo zadnje detalje i pripremamo se za izlazak pred publiku - kaže nam balet majstorica Mihaela Devald, koja dodaje kako je ovo plesno djelo još u nastajanju, jer se svaki dan dodaje nešto novo.
Dodatna zanimljivost predstave je činjenica da se bavi bitnom društvenom temom, dodaje Devald. Ples se rijetko bavi aktualnim temama, a tema Apoksiomena je vruća, društvenopolitička, važna: izbjeglice. Kip Apoksiomena, koji je pronađen u podmorju pokraj otočića Vele Orjule, mogao je vidjeti svašta u Mediteranskom moru, smatra koreograf Bernard. Možda je čuo eksplozije podmorskih mina, možda je u tišini preživio ratove, možda je slušao jauke izbjeglica koji u malim brodovima pokušavaju stići do otoka Lampeduse, do bolje budućnosti? Priča je ovo o izbjeglicama koje su kroz povijest iste: od mitskog pada Troje do današnjih dana, izbjeglice prelaze more u potrazi za boljim životom.
- Apoksiomen je metafora, jer predstava ima nekoliko slojeva. No, svaki sloj priča o nekoj marginaliziranoj skupini. Ima u ovom plesu još nešto važno: pred publikom ne nastupaju samo mladi plesači. Bernardo je sam birao tko će plesati i odabrao je i mlade i starije plesače, što je sjajno. Osim toga, nije želio stvoriti djelo u kojem postoji glavna uloga - naravno, neki plesači imaju solo dionice, ali nitko od njih nije najvažniji, već je bitno upravo to što su grupa - pojašnjava Devald.
Da im nije bilo lako, plesači su složni, no svi priznaju kako su uživali u činjenici da mogu dati nešto više sebe nego inače u predstavu. Prva dva tjedna proba svi su se mučili s bolovima u mišićima - suvremeni ples koristi tijelo na drukčiji način nego klasični balet, tako da su baletani i balerine morali promijeniti način na koji rade. Nisu požalili, kažu, jer rezultat je živa, pulsirajuća predstava koja, ako bude savršeno izvedena, nikoga u publici neće ostaviti ravnodušnim.
- Puno je toga drukčije u ovoj predstavi. Najprije zbog improvizacije. Naučili smo da to nije neki poseban talent, nego je više rad. Koreograf nam je rekao da oslobodimo pokret, jer mu je najvažnija poruka, improvizacija i slike. Ja sam htjela da svaki moj pokret ima estetiku, naravno. Suvremeni ples mi je zapravo odlično legao, jer sam shvatila da je jako kreativan - pojašnjava 44-godišnja balerina Milka Bartolović.
Plesači raznih dobi
Slično je predstavu doživio i 52-godišnji baletan Alen Gotal, koji kaže da je beskrajno uživao u stvaranju. Njegov plesni izričaj ionako naginje suvremenom, tako da i ne čudi da se u “Apoksiomenu” pronašao.
- Ovo je predstava koja traži plesače različite energije - one mlade, ali i nas zrelije, koji se ne bojimo upustiti u istraživanje. Nikad nisam na ovaj način radio - za početak, nikad nisam bio na sceni istovremeno plešući i pjevajući - kaže Gotal i dodaje kako je sa svojim kolegama punih mjesec i pol dana praktično živio u kazalištu, gdje su svi zajedno stvarali predstavu. Sve to što su stvorili neće biti prikazano, naravno, već samo neki dijelovi.