Za Dan žena napunit će 44 godine. Otplesao je dosad grozomorno puno, više od 100 uloga u nekoliko država. Zagrebački princ, odrastao na prvim brežuljkastim padinama iznad Donjega grada, jedini je Hrvat, među aktivnim baletnim solistima, odnosno prvacima na domaćim i svjetskim scenama. U godinama je u kojima je rijetkost da plesači još uvijek plešu solo rang. Jedan od rijetkih primjera, a da je u sličnim godinama aktivan, je Roberto Bolle, lice Voguea, miljenik Italije i svijeta, možda najčuveniji muškarac u baletu danas.
Postoji li neka tajna veza između Tomislava Petranovića rođenog 1976. u Zagrebu i Roberta Bollea rođenog 1975. u Casale Monferratu?
Plesali zajedno
- Roberto Bolle i ja nastupali smo zajedno, prije više od 20 godina, na jednoj baletnoj gali. Bili smo tada oboje na početku karijere. On je plijenio pojavom, jer je za tadašnje prilike bio izrazito visok i imao je vrlo izraženu tehniku. Interesantno je da se veliki naslov kritike te gala predstave, u najčitanijim dnevnim novinama, odnosio na proglašenje nastupa moje partnerice Margaret Illman i mene hitom večeri. Takvi su komplimenti, neopisiv doživljaj kada dijelite scenu s najvećima s kojima bivate i komparirani…
Pogotovo je to bilo važno meni koji sam u to vrijeme otišao iz rodnoga grada i vlastitog kazališta. Dvije godine nisam dobio niti jednu priliku za bitnu ulogu i bio sam primoran otići - govori Petranović koji je karijeru proveo u Zagrebu, zatim kao solist u Beču (zahvaljujući prijenosima Helge Vlahović s Novogodišnjeg koncerta u Musikvereinu, bili smo upoznati kako je plesao i snimljene plesne sekvence najčuvenijeg muziciranja u godini) i Lisabonu te se na koncu vratio u Zagreb gdje je danas nacionalni prvak Baleta.
Na repertoaru HNK nakon osam godina od najpoznatijeg božićnog baleta u koreografiji Dereka Deanea, dobio je ulogu Princa i u novom “Orašaru”, Malakhovljevom. Zločesti je Vikont de Valmont u “Opasnim vezama”, neuralgični Siegfried u “Labuđem jezeru”, velmoža Joh Fredersen u “Metropolisu” nastao prema filmu Fritza Langa.
Oporavak
- Činjenica je da sam plesao gotovo cjelokupni klasični repertoar na velikim svjetskim scenama prije nego što sam dobio priliku plesati ih u svom rodnom gradu, a to da u jednoj sezoni plešem tako širok spektar zbilja interesantnih uloga u fantastičnim baletima, koji su pritom rađeni za mene, uključujući i najteže klasike, daje mi jedan osjećaj zadovoljstva ponosa i ispunjenja mojeg puta kao baletnog umjetnika - reći će baletni princ Petranović.
U 44. godini održao je tijelo u formi za napore prvaka baleta. Koji je dio, specifično u baletnim elementima (skok, podrška, okret, grand pas de deux), najteži danas, u četvrtom desetljeću profesionalnog bavljenja baletom?
- Najveća razlika je u vremenu oporavka nakon predstava i proba koje je danas sve dulje. Mišići trebaju puno više kondicioniranja samo da zadrže nivo na kojem su bili. Zglobovi su ti koji se u našem poslu najviše troše. Imao sam sreće da nisam imao nikakve veće ozljede u karijeri, iako posrijedi nije bila samo sreća već i puno ulaganja u prevenciju ozljeda - kaže.
Ostao je mlad, lijep, uz to i spreman za najteže baletne izazove, zakoračivši u peto desetljeće.
- To se moram prvenstveno zahvaliti svojim roditeljima tj. njihovim genima, a da bi se takva predispozicija održala treba se, uz konstantnu fizičku aktivnost, odreći puno stvari koje čine život zabavnijim. To su prije svega alkohol, šećer, cjelonoćne zabave, nedostatak sna, pretjerano izlaganje suncu… hrana mi je najteži protivnik, od svih.
Kada sam bio mlađi mogao sam jesti sve što sam htio u enormnim količinama, kasnije čovjek shvati da je ono što jede. Hrana utječe na razinu svakodnevne boli u mojem tijelu, i s vremenom sam počeo jako paziti na kvalitetu namirnica koje koristim, budući da sam shvatio da je kvalitetna i zdrava hrana bolja od bilo koje tablete protiv bolova, bez kojih sam u nekom razdoblju mislio da ne mogu izaći iz kreveta.
Grozna putovanja
Postoji i duševna hrana za koju misli da ga je učinila dugo izvanjski mladolikim.
- Možda je to spoznaja da koliko se god trudili da se dokažete ljudima koji vas ne cijene, oni nikada neće promijeniti svoje mišljenje te da to mišljenje nema veze s vama već s njima. Zato, uklonite ih iz svog života jer samo zauzimaju mjesto nekome tko vas cijeni. A je li osobna dobrota važna za mladolikost? Pa dobro i zlo su vrlo diskutabilni koncepti... -tvrdi.
Što bi savjetovao za ljepotu ljudima koji nisu u baletu i nisu u profesionalnom sportu…
- Tjelesna forma, zdrava koža i sve što se smatra lijepim zahtijeva ulaganje već nakon puberteta… koliko truda i discipline, toliko i rezultata. Sve je stvar balansa. Ako odlučite zaružiti, popiti i pojesti, onda morate to i platiti vježbanjem, spavanjem i zdravom hranom. Problem je kad ovo prvo postane svakodnevica, a ono drugo iznimka - govori o pristojnim navikama.
Međunarodna pa domaća karijera uzele su svoj danak u dosadašnjem dugom u životu s papučicama vječno u ruksaku…
- Konstantna putovanja možda nekome zvuče vrlo primamljivo. Uvijek kažem da sam bio svugdje a ništa nisam vidio osim aerodroma, pozornica i baletnih dvorana. Ne kažem da su svi plesači kao ja, ali privikavanje na novu scenu u kratkim rokovima, upoznavanje partnerice na dan predstave, sve su to stresovi koji nakon nekog vremena postanu sve teži…
Mislim da mi je najgori trenutak bio kada sam direktno sa scene odvezen u bolnicu gdje su me hitno operirali jer mi je tijekom predstave perforiralo slijepo crijevo koje je bilo puklo već na predstavi dan ranije, ali kako ja/mi cijeli život radimo preko boli, nisam mislio da je neka tragedija i nastavio sam plesati tu predstavu i na izvedbi dan poslije došla je po mene hitna. Uživao sam u bolnici jer sam se tako lijepo odmorio od tog tjedna u kojem sam plesao 4 različita baleta - sjeća se plesač koji kao najljepši trenutak u karijeri pamti reakciju publike na premijeri “Orašara”, Dereka Deana, kada se vratio u Zagreb.
Je li za baletni poziv potrebno biti fragilan iznutra, tankoćutan kao osoba?
- Baletni plesači su najmanje fragilni umjetnici koje ja znam. Da biste doveli svoje tijelo u situaciju da uopće možete plesati balet, morate imati izuzetno jaku snagu volje, visoki prag tolerancije na bol, sposobnost i volju da stavite cijeli svoj život u funkciju svoje umjetnosti i nakon svega toga još morate imati hrabrost da ogolite dušu iz predstave i predstavu i sve to sa saznanjem da nakon aplauza opet sve iz početka - reći će da balet nije posao već život.
Žene su u baletu uvijek gladnije, jer se i inače u prosjeku debljaju lakše nego muškarci. Zbog toga su nerijetko i nervoznije, prsti im nerijetko krvare u špicama...
- Doslovno se stavite u njihove cipele. Obujete špice i nakon 10 minuta uz jauke iz njih izađete. S time da ih one nerijetko obuvaju na već otvorene krvave žuljeve i iz njih ne izlaze nekad po 10 sati.
Savjet prijatelja
Austrijanci su mu za zahvalu za bečke godine dali austrijsko državljanstvo. Danas studira međunarodne odnose i diplomaciju na Sveučilištu u Zagrebu. Pri magisteriju je. Volio bi sutra biti diplomatsko lice negdje gdje svojim naučenim vještinama, znanjem 4 svjetska jezika i iskustvom poznavanja mentaliteta više naroda može najviše učiniti za svoju zemlju. No zagrebačka publika dijelom valjda očekuje da će Tomislav Petranović na sceni biti sve valjda dok bude mogao hodati bez štapa. Ako je još uvijek prvak, nekom paušalnom računicom do 60. godine mogao bih plesati sola i demisola, a iza 60. ansambl role...
- Plesat ću dok god mi dobri prijatelji ne kažu da to više nije to, kao što sam ih zamolio, i dok me tijelo bude služilo. À propos plesanja baleta sa 60 godina, nadam se da će političari imati hrabrosti riješiti situaciju s penzioniranjem plesača HNK Zagreba, Splita, i Rijeke jer je situacija zaista alarmantna - upozorava plesač kojeg vesele, dakako, i sitnice. Kada uspije skuhati jaja koja se lako gule. Kada za intervju na televiziji nosi košulju koju je kupio prije 25 godina u outletu i zadovoljan je kako izgleda.
Opuštanje po pitanju samokritike jedan je od blagoslova starenja u kojem istinski uživa. Reći će tek da je strašno neorganiziran i ima kofere na tavanu s programima iz Beča i Lisabona koje će možda pod stare dane organizirati ako ga pukne nostalgija.