SOPRAN RIJETKE LJEPOTE

GLAZBENA KRITIČARKA O PREMIJERI VERDIJEVE OPERE U ZAGREBU Raskošna Lana Kos najveći je dobitak novog 'Trubadura'

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 25.02.2019. u 15:53

Lana Kos raskošna je Leonora i najveća dobit Verdijeva “Trubadura” premijerno izvedenog 22. veljače u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Nevjerojatno je koliko su sve prijašnje uprave čekale na njen prvi veliki zagrebački nastup, izuzev manje role Laurette u “Gianni Schicchiju” prije desetak godina! Trebala je postati međunarodna zvijezda da bi se danas 34-godišnja umjetnica konačno predstavila zagrebačkoj opernoj publici u jednoj od najljepših i najtežih majstorovih sopranskih uloga.

U zanimljivoj tek dijelom diskutabilnoj predstavi pokazala je zbog čega pjeva na velikim scenama: mladodramski sopran rijetke ljepote metalnoga sjaja, velikog i sigurnog opsega u svim položajima glasa, vrhunsku vokalnu tehniku, finoću verdijanske fraze i dinamike od astralnih piano fraza i finih legata do snažnih erupcija dramskoga intenziteta. I ono što se talentom dobiva na velikim scenama: prirodnu prezentnost interpretacije, lakoću pokreta i agiranja, potpunu uvjerljivost lika čitavim tijekom ove prekrasne i zapetljane opere u kojoj su pred Leonorom zahtjevne različite zadanosti, a primat joj ponekad lako ukrade i koji drugi lik. Treba se ponadati da mladu primadonu Lanu Kos nećemo više tako dugo čekati.

Po energiji vokalnog i scenskog izričaja izvrsnom se tumačenju negativca grofa Lune približio gost Lucian Petrean s baritonom ponešto opore boje, ali i s uzorno otpjevanom velikom arijom u samostanu, kao i u vraškom duetu s Leonorom u finalu. Naslovni Trubadur, Manrico, Renzo Zulian nije ponovio svog uspješnog Calaffa iz “Turandot”. Doduše, otprašio je sve očekivane visine uključujući i Strettu, ali je unatoč nastojanju ostao dužan gotovo svakom verdijanskom pianu, a osobito lirskoj ariji u f-molu kao i intonacijskoj nesigurnosti u duettinu s orguljama.

Izgledom, srčanom igrom i gromkim glasom bio je junak, ali ne i verdijanski! Napokon lik koji pokreće priču, Ciganka Azucena imala je u Sofiji Ameli Gojić muzikalnu interpretkinju čvrstih visokih tonova, ali ne i potrebnih mezzo dubina što je nadomjestila inteligentno suspregnutom scenskom igrom. Kvartet glavnih upotpunio je Luciano Batinić u manjoj ulozi Ferranda sonornošću svoga basa i skoro neprepoznatljivim izgledom. Pjevali su još i Željka Martić, Ivo Gamulin, Antonio Brajković i Mario Bokun.

Izvedbu je temperamentno vodio Marcello Mottadelli s jasnim i čistim orkestrom u naglašenoj oštroj dinamici koja je dala naslutiti put prema verističkim akcentima, iako je bilo povremenih solističkih intonacijskih iskliznuća, a i ritamskih kolebanja s muškim zborom u samostanskom prizoru. No zato je ukupan zborski sastav (zborovođa Luka Vukšić) pjevao oduševljeno gromko ciganski prizor, ženski je bio savršen u samostanu a muški, prvi put smješten u prizoru Miserere na scenu, vrlo potresan u piano zapjevu i u sjajno osmišljenoj redateljskoj ideji.

I konačno režija u cjelini Arnauda Bernarda koja se očekivala sa znatiželjom ne samo zbog kompliciranog sadržaja već i redateljevih prijašnjih zagrebačkih uspjeha. Bernardov je “Trubadur” poprilično drukčiji od mnogih i naših i inozemnih, po malo psihologiziran uvođenjem nijemog lika staroga grofa Lune (izvrsno ga igra dramski glumac Dušan Gojić), koji gonjen vlastitim grizodušjem poput Damoklova mača stalno visi nad glavama likova. Predstava je vrlo slikovita, iako se sva sila različitih ambijenata odvija u istoj scenografiji Virgilea Koeringa (kostimi su Carle Galleri), vješto je mobilna u skupnim scenama i majstorski detaljizirana među likovima, ali... Bernard je “Trubadura” iz 15. stoljeća prebacio na početak 19., u Napoleonovo doba, i smjestio ga pod znamenitu Goyinu sliku “3. svibnja 1808.”.

Time je operi koja baš i nema Verdijevih inače čestih domoljubno-revolucionarnih konotacija zadao i politički kontekst i jednom jedinom scenom poništio dramu. Vjerojatno ciljajući na suvremeni militantni svijet, povezujući ga s poviješću i vlastodršcima, doveo je u vojnički logor “živog” Napoleona patuljka, ostavljajući otužan okus nepotrebno ceremonijalne groteske koja je razbila stilsko jedinstvo drame osobnih fatuma kojem je redatelj u preostalim dijelovima opere očito težio i uspijevao ih ostvariti. Ipak, ovaj “Trubadur” će sa svojom jedrom glazbom i velikim dijelom atraktivnom predstavom preživjeti i Napoleona i biti zasigurno novi zagrebački operni hit.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo