GLUMICA I ŠEFICA TEATRA RUGANTINO

GORDANA GADŽIĆ 'Ivica Vidović i ja nismo razgovarali o prošlosti. Njegov život prije mene upoznala sam tek radeći mu monografiju'

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 08.11.2018. u 23:20

Mare Milin / HANZA MEDIA

 

Teatar Rugantino, koji je osnovala s pokojnim suprugom, u godini izlaska  monografije o Ivici Vidoviću slavi 20 godina. Glumica se prisjeća vremena prije 30 godina kada se s Vidovićem upoznala na snimanju filma ‘Čovjek koji je volio sprovode’ te govori o svojoj djeci.

S glumicom Gordanom Gadžić porazgovarali smo u mjesecu nakon proslavljene 50. izvedbe predstave “Za umrijet od smijeha” Teatra Rugantino.

- Predstava je uspješno zaživjela kod kritike i publike, usprkos njenom oštrom i provokativnom političkom diskursu – govori Gordana Gadžić o predstavi koju je Rugantino pripremio u koprodukciji s Planet Artom Marka Torjanca, koji uz Gordanu igra glavnu ulogu u komadu koji je režirao Mario Kovač. Satirični komad u kojemu se kao neki od glavnih protagonista pojavljuju likovi iz naše svakodnevice napravljen je prema predlošku nagrađivanog američkog dramatičara i glumca Christophera Duranga, koji je u originalnoj verziji ismijavao dekadenciju američkog kapitalističkog društva iz 1980-ih.

Val zadovoljstva

- U velikom dijelu se držimo originalnog teksta, a naravno da su neke osobe i situacije iz Durangove verzije “pohrvaćene”. Drskost predstave djelomično je i u tome što u jednom trenutku imenuje pojedine aktere iz hrvatske zbilje imenom i prezimenom. Inače, puno smo putovali s predstavom, bili na velikoj ljetnoj turneji, obišli razna mjesta poput Splita, Solina, Makarske, Livna i Drniša... - kaže glumica koja je Teatar Rugantino osnovala s Ivicom Vidovićem 1998. godine, kada su premijerno izveli predstavu “Ay, Carmela”, registriravši pritom svoju neovisnu umjetnički organizaciju pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Dvadeset godina je jedan dugačak put za malo, neovisno kazalište.

S Ivicom Vidovićem u 'Ay, Carmela'

 

- Bio je to jedan up and down proces, koji je, nažalost, najmanje ovisio o tome što smo trenutno radili i koliko su to bili kvalitetni projekti. No, ne bih htjela reciklirati te priče, čovjek nema ništa od optuživanja i gorčine. Upravo uživam u valu zadovoljstva i ispunjenja i želim ostati na njemu. Stvorili smo ovim kazalištem jedan mikroprostor koji njegujem i održavam, proživjeli smo 20 lijepih godina, imamo hit-predstavu i upravo pripremamo jednu novu. To su stvari koje me trenutno interesiraju - nastavlja o značajnom jubileju Teatra Rugantino, koji je tijekom dvadeset godina djelovanja osvojio dosta nagrada, odradio golem broj gostovanja, ali i promovirao neke domaće dramske pisce, kao i glumce.

- Sve je to nemali doprinos kulturi ovog grada i zemlje, pa i njenoj promociji u regiji gdje smo svih ovih godina bili izuzetno prisutni. Međutim, treba reći kako mi unatoč svemu i dalje nemamo svoju scenu, što nam dosta zaustavlja rast. Da bi se mogli kvalitetno razvijati, trebamo prostor. No, bez obzira na vrhove koje nismo osvojili iz ovih ili onih razloga, nastavljamo dalje s našim komadima i kazališnim radom - kaže uvjereno glumica koja je kroz Teatar Rugantino sa svojim suradnicima iznijela priličan broj zapaženih predstava, od kojih će se publika sjećati, primjerice, “Terapije”, “Boga masakra”, “U sjeni Green Hilla”, “Uho, grlo, nož”, ThisCastinga” ili “Antigone u New Yorku”.

Riječ je o redom angažiranim komadima koji propituju dominantne obrasce, a Gordana će reći kako su ih oduvijek interesirale “rubne predstave”. A koliko je “rubna” i njihova najnovija predstava “Za umrijet od smijeha”, govori i činjenica da su tekst tog dramskog komada prilagođavali s obzirom na konzervativne sredine u kojima su znali gostovati s predstavom.

Osamdesete

- Izostavljali smo neke dijelove iz te predstave u pojedinim sredinama, dijelove koji propituju stvari ili situacije za koje smo znali da su im nedodirljiva svetinja. Treba se pomiriti s činjenicom da neki ljudi propitivanje svojih religioznih tabua shvaćaju kao apsolutnu uvredu, a mi ih ne želimo vrijeđati. Međutim, ta predstava govori o jednom “pucanju filma”, govori o ljudima koji su izabrali poludjeti da bi podnijeli totalnu dehumanizaciju. A svi osjećamo da je danas u ovoj državi mnogima pukao film, pa čak i najvećim konzervativcima. Zato mislim da je važno da svuda igramo ovu predstavu - kaže iskreno glumica i ravnateljica Teatra Rugantino iz Tomašićeve ulice pa dodaje:

- Čini mi se kako kulturni establišment ipak nije prepoznao taj komad koji je dosta uspješan kod publike.

Kako to misli: poludjeti da bi se krenulo naprijed?

- Osamdesete godine su bile lijepe, djelovalo je da svijet ide dobrim smjerom. No, više od dvadeset godina kasnije ponekad izgleda da smo gotovo pred kataklizmom. Prijetnje stižu odasvud, i jedini način da im se oduprete je raditi na sebi. Tranzicija je na scenu dovela uglavnom ljude bez morala. Oni su ti koji danas upravljaju društvenim kretanjima. U svemu tome ponekad ispada da treba poludjeti da bi se dogodilo svojevrsno oslobođenje - pojašnjava glumica koja, govori, trenutno iznimno uživa u povratku glumi i kazalištu te se raduje novim izazovima.

Gordana Gadžić s Reneom Medvešekom u 'Vili Orhideji'

 

- Za mene je scena oduvijek bila lijek. Gluma mi predstavlja ogromno zadovoljstvo. Pa ipak, svako malo pojavljuje se sumnja i nesigurnost. Oduvijek je tako bilo. Taj osjećaj varira od toga da sam apsolutno svemoćna do toga kako nema gore glumice od mene. Sve to je povezano i s onim što se događa u mom životu pored kazališta i glume. Danas, poslije prilično uspješne godine, predstavljanja monografije na kojoj sam dugo radila, poslije uspjeha moje djece na njihovim poljima – imam osjećaj da sam razriješila obiteljske čvorove. Sad želim biti ja u fokusu. Uživam u glumi, zanima me pisanje, čitam mnogo dramske literature... znaš, mene jako zanima što ću u budućnosti igrati u kazalištu - pojašnjava Gordana koja je u ovoj godini uredila naročito važnu knjigu, monografiju velikana hrvatskog i jugoslavenskog glumišta Ivice Vidovića, s kojim je provela, kako kaže, dvadeset i tri divne godine, nakon što su se upoznali i zaljubili na snimanju filma Zorana Tadića “Čovjek koji je volio sprovode”. Bila je 1988. godina, a oboje su igrali glavne uloge u filmu koji se snimao u Samoboru.

Na snimanju filma 'Čovjek koji je volio sprovode'

 

‘Ciganin’ u HNK

- Osjećam olakšanje koje je nastupilo nakon što sam napokon izdala tu knjigu. Mislim da sam obavila veliki posao, dugo sam radila na knjizi, no osjećala sam veliku odgovornost prema Ivici i njegovoj karijeri. U knjizi sam se bavila kazališnim, filmskim i tv aspektima njegove karijere, a posao prikupljanja građe od institucija s kojima je surađivao i privatnih osoba je trajao nekoliko godina. Nisam se nikad ranije javno izložila u segmentu pisanja, ali osjećala sam kako ovo moram upravo ja napraviti. Za mene je sve to bilo vrlo emotivno, budući da sam ja u Ivičinom života bila od kraja osamdesetih, dakle nakon što je on već bio na vrhuncu svoje karijere. Tako da sam i ja, zapravo, njega upoznavala kroz rad na toj knjizi, sve ono što je on bio i što je predstavljao sedamdesetih godina. Dok smo mi živjeli zajedno, nismo se bavili našim povijestima, jer imali smo interesantnijeg posla. U tom smislu je sakupljanje te građe i pisanje knjige bilo vrlo emotivno za mene, a posao sam shvatila vrlo odgovorno - govori pokazujući na debelu knjigu znakovitog naslova “Hod po rubu, s Ivicom”, koju će upravo predstaviti i na zagrebačkom Interliberu. Inače, u knjizi, pored nje, o Ivici Vidoviću i njegovom radu pišu mnogi značajni pisci, novinari, kritičari, kao i kolege iz kazališta i filma. Vrlo značajan dokument, rekli bismo, pogotovo s obzirom na odnos hrvatskoga glumišta spram Ivice Vidovića u devedesetim i kasnijim godinama.

Ana, Filip i Luka Vidović na promociji monografije

 

- Taj zapis ostaje zauvijek, pospremljen je u svim važnijim institucijama, od Hrvatskog državnog arhiva do Nacionalne sveučilišne knjižnice, i time je moj misionarski posao završen. Sve što je trebalo biti rečeno izneseno je u knjizi koja je danas svima dostupna, priča Gordana.

 

Što se priprema u Teatru Rugantino?

- Spremamo jedan novi komad, koji se također bavi tranzicijskim vremenom, po tekstu ruskog pisca Aleksandera Galina. Značajan autor, a predstava će se također baviti ljudskim sudbinama u tranzicijskim vremenima, no nećemo te procese problematizirati s gorčinom i bijesom, već s blagošću na jedan plemeniti i komičan način. Predstavu će režirati gost iz Beogradu, prvi put u Zagrebu postavlja predstavu. To ostavljam za iznenađenje – najavila je nove planove glumica koja nije propustila priliku da izrazi zadovoljstvo i svojima Filipom i Anom, koji si upravo, svaki na svojoj strani, krče putove u hrvatski film i kazalište. Filip Vidović je već i prilično zapažen, a postao je i član ansambla zagrebačkog HNK.

- Odigrao je odlično u “Ciganinu, ali najljepšem”. Jako sam ponosna na način kojim je izborio tu ulogu, ali i kako se nosio s njom, kao i s redateljem te cijelim ansamblom. Više od toga sam, međutim, ponosna na činjenicu da se nije umislio te da je baš jedno zdravo ljudsko biće. Ana, s druge strane, završava produkciju na Dramskoj akademiji. Nadam se da je to put koji će je ispuniti - kazala je za kraj Gordana Gadžić.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo