PRIZNANJE

GUARDIAN UVRSTIO FRLJIĆA MEĐU PETERO NAJVAŽNIJIH REDATELJA U EUROPI 'On nepristojnost tjera do ekstrema, ali ovo nije vrijeme za biti pristojan'

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 05.09.2018. u 23:10

Zagreb, 190118.
Kazaliste Kerempuh.
U Satirickom kazalistu Kerempuh premijerno je izvedena predstava Sest likova trazi autora Luigija Pirandella u reziji Olivera Frljica.
Na fotografiji: Oliver Frljic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / HANZA MEDIA

Oliver Frljić na premijeri predstave 'Šest likova traži autora' u Kerempuhu

 

Oliver Frljić našao se među petoro redatelja koje Matt Trueman, kazališni kritičar britanskog Guardiana drži osobito važnima u suvremenom europskom teatru, ocjenjujući da je Frljić među najkontroverznijim kazališnim redateljima na starom kontinentu, a i jedan od - najpotrebnijih.

Osim Frljića u tom kontekstu spominje i njemačku umjetnicu Susanne Kennedy, potom Julien Gosselin i Caroline Guiela Nguyen iz Francuske te Austrijanku Yael Ronen.

Opisuje kontekst u kojem Frljić radi, govori da je njegov rad politička satira nekadašnje Jugoslavije, ratnog profiterstva, porasta popularnosti ultra desnih snaga i nacionalizma te slabosti tek stasale demokracije. Navodi reakcije koje njegove predstave nerijetko izazivaju, govori o gotovo redovitim prosvjedima konzervativnog dijela javnosti te o prijetnjama nasiljem, spominje i da su neki od festivala na kojima su postavljene njegove predstave ostali bez sredstava te da Frljić smeta raznim političarima koji bi voljeli onemogućiti mu rad. Pokušavajući opisati njegov rad Trueman opisuje i scene iz nekih od predstava, pa tako spominje da u jednoj od predstava glumici uriniraju po mapi regije, a glumica iz vagine izvlači - zastavu. Frljić, kaže, “nepristojnost tjera do ekstrema, nesumnjivo, ali ovo nije vrijeme za biti pristojan.”

Frljićev teatar preispituje granice forme, glumce angažira na način da piše čak i njihove lažne osobne biografije, ili pak unutar jedne predstave citira ili kritizira svoje ranije predstave, igrajući se stvarnošću i fikcijom. Taj teatar, takav kakav jest, drži kritičar, jest potraga za umjetničkim alatom koji bi poslužio za zaustavljanje stmoglavljenja u nacionalistički pakao.

Teatar Susanne Kennedy govori o “praznoći neoliberalnog života” i često se poigrava instalacijama. Kennedy o svom radu kaže: “Gledam teatar na način da glas više ne pripada tijelu, da lice više ne prenosi emocije. Naposljetku, glumac postaje neprimjetan.”

Julien Gosselin radi izrazito dugačke predstave, poput dvanaestosatne epske adaptacije romana Roberta Bolaña “2666”.

Yael Ronen radi predstave koje su vrlo politične, ali i intenzivno osobne, njezin rad, ocjenjuje, povezuje politički podijeljene ljude.

Caroline Guiela Nguyen, nekad studentica sociologije, literarne klasike prerađuje za pozornicu na način da je primjetan njezin drugačiji pogled na stvari, ponešto radikalnim jezikom koji ide protiv privilegiranih i hijerarhije. Proslavio ju je, među ostalim, komad “Saigon”, djelomice baziran i na autobiografskom iskustvu kad je kao 16-godišnjakinja s majkom Vijetnamkom u egzilu posjetila njezinu zemlju.

Izdvajamo