Krešimir Dolenčić hiperproduktivan je redatelj pa katkad napravi površniju predstavu. “Mobitel”, pak, u produkciji Kazališta Moruzgva, s najmom u Vidri, drugoj sceni Kerempuha, sve je više nego na brzinu sastavljen rad. Četvero koncentriranih glumaca, koji se svi daju u emotivnu suigru, jednostavna ali ne i dosadna scena Irene Kraljić s funkcionalnim videozidom pozadi (djelo Wilhelma Miličevića, koji potpisuje i glazbu, zapravo više tišinu), pametan tekst, s odgođenim djelovanjem, izbjegavanje scenskih vulgarnosti, čine čvrstu predstavljačku cjelinu.
Inteligentan teatar
Inače sam dužan nezavisnim teatrima potporu, nedovoljno ih pratim, premda ovise o prodanim ulaznicama, što u pravilu ne znači da proizvode kukuruzu. Štoviše. I ovdje se daje ne toliko komercijalan koliko inteligentan teatar. Komad je napisao Sergi Belbel (r. 1964 u Barceloni), vrlo značajan u vjenčiću suvremenih katalonskih dramatičara što su osvojili zapadnu Evropu posljednjih godina, preveo ga je Vlatko Broz, a naslov nije tek pomodna dosjetka bez dubljega sadržaja.
Četiri dramske osobe tragikomične su, više nesretne nego što su to zaslužile, a opet dovoljno naivne da s njima odmah ne suosjećamo. Dvije žene u ranim četrdesetima, jedna depresivna a druga histerična i njihova djeca jedinci, sin ubijen u pojam posesivnom materom i kći ubijena u pojam odbjeglim ocem i eto pasivno agresivnom majkom, toliko su nesposobni komunicirati s bližnjima uživo, da se radije odaju telefoniranju. Mobitel nije ovdje sredstvo komuniciranja, nego, ironično, sredstvo pukog terora nad bližnjim i sredstvo dakle za izbjegavanje komunikacije.
Igra s telefoniranjem
Glumački i redateljski predstava je poticajna jer tekst vrlo postupno otkriva prave odnose među likovima i njihovu nutrinu. Svi istodobno borave na sceni, ali se ne vide pa to ubrzava ritam predstave i zahtijeva točnu glumu. Igra s telefoniranjem daje dakle mnoge “salonske” prilike da se mjesta radnje strelovito izmjenjuju, osobito što su, kao ovdje, prikazana simbolično, no ipak postoji centralno mjesto. Aerodrom na kojem, već kad upoznamo likove i steknemo zablude o njima, ekspolodira bomba. Dvije gospođe čudom su izbjegle smrt i sad zovu sina odnosno kćer da ih obavijeste kako su preživjele. Ovim namjernim deus ex machina postupkom, a teroristički napad to jest, komedija karaktera sjedini se s tragedijom situacije. Stanje šoka pokreće inhibirane, malograđanski ukočene karaktere da napokon postanu iskreni, da zbilja pate, i da napokon nešto dožive a što se tiče njih a ne vanjskoga svijeta. A isprva misliš da gospođa razgovara sa svojim mladim ljubavnikom, kojega očito izdržava, a druga gospođa da je primitivna žena koja se plaši leta avionom pa je kći tješi.
Šokantni monolozi
No zapravo je prva gospođa, Claudia, igra je energično i privlačno Ecija Ojdanić, jedna posesivna mater od koje se submisivni sinčić, Jan, kojega jako sigurno i suzdržano duhovito igra Dado Ćosić, po svaku cijenu želi emancipirati, a druga gospođa, Sara, koju nadahnuto igra Nataša Dorčić, zapravo je jednako nesretna osamljena žena s propalim brakom i jednako mrzi muškarce i dvaput se već pokušala ubiti, a njezina kći Rose, koju ovdje jako uvjerljivo, strpljivo, s potpunim govorom tijela, igra Iva Babić, njezina je nesretna imitatorica. Dvije iskusne glumice i dvoje mladih glumaca izvrsno su se našli i složili.
Rose u alternaciji igra Amanda Prenkaj, još jedna mlada a već stasala glumica lijepe energije, pa je i to znak da ova predstava ima lijepu budućnost pred sobom. Tekst nosi šokantne monologe, koji ovdje svi funkcioniraju. Saru šok raznesenih tijela dakako odmah pretvori u leptira. Stane manijakalno jesti i ispovijedati svoj život. I sve troje ostalih s vremenom otpuštaju mentalne uzice. Pretkraj desi se i scena ljubavi. Iza videozida, dvije delikatne sjene, gospođe Sare i maloga Jana, sve dosta tužno a elegantno. Možda ključan detalj ove zbilja uspjele predstave.