TUK NA UTUK

HOĆE LI VELIMIR BUJANEC UZVRATITI OLIVERU FRLJIĆU Samo je jedan način da opovrgne tezu iz predstave da se desničari ne znaju smijati sami sebi

CROPIX

Velimir Bujanec i Oliver Frljić

 

Oliver Frljić ozbiljno je prionuo uz posao i njegova režija slavne Pirandellove komedije “Šest likova traži autora” u zagrebačkom Kerempuhu uspio je rad. Zasluge idu i dramaturginji Nini Gojić, kojoj je pošlo za rukom skrojiti od drame, ovdje u prijevodu Helge Juretić, vjerodostojnu preinaku. Neki su likovi izostavljeni, neki fuzionirani, ali je struktura ostala netaknuta, izazovna. Sadržaj je adaptiran, uvučen u sada i ovdje glumaca kao privatnih osoba i nas kao gledatelja, jer zapravo drugačije ga se i ne može raditi ako se želi, s prve strane, prikazati “zabuna” između stvarnosti i fikcije. S druge strane, valja prikazati i u nju dublje usađenu razliku između, kako bi se stručno reklo, označitelja i označenog. Ono čega je Ferdinand de Saussure pionir u lingvistici, toga je Pirandello pionir u drami.

Redateljski je Frljić u osnovi slijedio izvanrednu režiju francuskoga redatelja François-Michela Pesentija, u splitskom HNK 2000., u doba intendanture Mani Gotovac. Ondje su glumci iznosili činjenice iz svoje intime a i ovdje iznose svoje privatne strahove te se javno paradira njihovim privatnim vezama.

Izvanredna je scena Igora Pauške, osobito u kontekstu Kerempuhovom, gdje nikad nismo vidjeli domaću predstavu koja je posve ogolila pozornicu, do crnih zidova (kao u Pesentija), kojima se komplementarno nameće kao volumen jedna golema, trometarska šivaća mašina Singer, vjerno izrađena, te još ponešto neupadljivih klupa, stolaca, zipka...

Bujanec

Otvoren, tim jednim pokretnim golemim objektom dopunjavan volumen, pogodan je da se dramaturgija i režija ostvare svjetlom, i tu je pogodnost Vesna Kolarec iskoristila za maštovitu i točnu priču, kontraste i postupno građenje ideja. Njezin rad isprepliće se sa zvukovnom kulisom Alena Sinkauza: skupa donose tjeskobu, reguliraju dramsku napetost a katkad i podvlače perverznu zavodljivost zla. Osobito u prizorima gdje se uz nijeme, zaustavljene glumce (osim dvojice ustaša) sa zvučnika šire ulomci Mussolinijevih govora (čime redatelj upozorava na Pirandellovu svojedobnu javnu potporu fašizmu). Točnije bi ovdje bilo da su umjesto ustaša singericu dogurali fašistički crnokošuljaši, ustaše su drugdje potrebni u prikazanoj dramaturgiji.

Kako najčešće radi, Frljić je i ovdje sam odabrao glazbu, koja je, kao i uvijek u njega, u stanovitom raskoraku s oštrinom riječi, na stanovit način sentimentalna.

 

U uvodnom, desetominutnom prizoru predstave koju glumci spremaju prije nego što ih posjete izgubljeni likovi, Frljić je smislio da igraju “Vjenčanje Velimira Bujanca Buje”. Za toga derneka koristi takozvanu narodnu glazbu. Duhovito je kad lik pod maskom Željke Markić, odnosno avatar avatara Željke Markić, zapjeva hit Svetlane Ražnatović Cece “Kad bi bio ranjen” ali nešto padne atmosfera s evergrinom Sinana Sakića “Ej, otkad sam se rodio”. Mnogo bi bolje prionuo, uz opću ideju i režiju, megahit Ace Lukasa “Kraljevi grada”. A pogotovo kad u refrenu zapjeva “U krvi, u krvi mi je da budem prvi/Ima li ko sa strane/ na crtu da mi stane?” I širi kontekst je pirandelovski. Naime, drama se bavi zapravo obiteljskim nasiljem, a eto glasom neodoljiv Aca Lukas tukao je ženu.

S njim bi i refren cijele predstave “u ime obitelji”, (“ukraden” od aktivistice Željke Markić) dobio živopisniji kontekst.

Maske

Glumačkim izvedbama uglavnom nisam impresioniran ali sam zadovoljan. Pogotovo što su mnogi mladi prvi put zaigrali profesionalnu premijeru. Ovako službeno i osobno “praizvedeni” daju ideji cijele predstave dodatnu težinu, ili lakoću, kako vam drago. Osobito što im je dano da pod maskama, u skladu s Pirandellovim uputama, igraju pirandelovske prikaze likova iz stvarnog života.

Afirmiraniji pak glumac Jerko Marčić igra Redatelja krajnje energično, a uspijeva naizmjence biti smiješan i zao, štoviše odvratan. Osobito kad se iz zbunjenog redatelja pretvara u domaćeg Weinsteina, koji grabi za vaginom ponavljajući da voli ženu i hrani troje djece, i da je pod stresom, i da voli... Jedino je očito na probama pretjerao ili se nahladio, pa mu je, kako se kolokvijalno kaže, pukao glas, te je prečesto u falsetu ili odaje previše napora u glasu. Borko Perić igra Prvog glumca uživljeno i autoironično a osobito je duhovit i sugestivan kao Voditelj programa. Vilim Matula ponešto je preozbiljno shvatio ulogu Oca, pa pomalo “štopa” inače hitru režiju, a mnogo je uvjerljivija njegova, kako se ističe u predstavi, i privatno supruga njegova, Branka Trlin. Svoju pak bolju polovicu, Lindu Begonju, za koju se kaže u predstavi da mu je bilja polovica, redatelj Frljić zadužio je izazovima. Ona se i ljubiti sa svakime mora, i grudi pokazivati, i svako toliko je tkogod opipava i nasrće, a usto treba i energično i duhovito da konverzira. I uspjela je.

Damir Poljičak, kao Sin je pamtljiv (tu ipak progovori što je eto sitan ustupak redatelja u odnosu na Pirandella) a kao glumac snalazi se u prologu s vjenčanjem izvanredno, jednako kao i Roko Sikavica kao Dječak, koji je odlično odigrao scenu bijesa. Iva Šimić djevojčicu igra koncentrirano, jer je vidno uživljena i očito motivirana, Kim Končar (kako Pirandello želi) ostaje nijema ali eto uvjerljivo nazočna. Kao pak avatar supruge Velimira Bujanca, Karoline Šego, također ne dolazi do riječi. Postojana je Tihana Lazović kao Prvakinja, ponešto možda bi trebala opuštenije i vedrije igrati. Karlo Mlinar živopisno igra gumeni avatar Marka Pekovića Thompsona sa svinjskom njuškom, Filip Sertić jednako je živo angažiran kao plačljivi avatar poduzetnika Josipa Klemma sa svinjskom njuškom. Općenito, te skupocjene maske što sliče na stvarne ljude perfektno su izrađene. Primjerice, i Ozren Opačić je zabavan kao gumno-svinjski avatar biskupa Mile Bogovića, ako se ne varam. A i duhovit je u “nisam peder” sceni.

Zipka

Uglavnom najmlađima, još studentima pripale su dakle uloge članova Glumačke skupine. One koja, pod palicom redatelja, priprema predstavu u predstavi, pa tek onda naiđu ti razni likovi koji su izgubili autora. Matiju Šakoronju zapalo je eto da igra gumeni avatar Velemira Bujanca. On to čini s jednim duhovitim “usporenjem”, dajući liku jednu dodatnu animaciju. Još imamo Zdravka Mamića, oko čega ništa nije skaredno, kao što nije skaredan niti kokain kojega mladenci i uzvanici šmrču a ako je igdje prijeđena granica onda je to sa “zipkom Darija Kordića”, iz koje ispada beba kosturčić, što simbolizira bebu iz Ahmića, i s kojom potom uzvanici igraju nogomet.

Biskup Mile Bogović dokotura se na plinskoj boci, i općenito, gumeni avatar Zlatka Hasanbegovića nosi tablu s imenom Trg maršala Tita. Asocijacije su očito namjerno banalne. A teza iza predstave, da se desničari ne znaju smijati sami sebi, može postati upitna jedino ako primjerice Velimir Bujanec (koji privatno zbilja jest duhovit) Oliveru Frljiću uzvrati duhovitom emisijom gdje će prikazati show s vjenčanjem Olivera Frljića. Medij na medij, tuk na utuk.

Izdvajamo