Montažstrojeva predstava “Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo”, uspio je teatarski pothvat.
Redatelju i suizvođaču Zlatku Pakoviću pisac ovdje nije poslužio jedino kao izlika za suvišno filozofiranje (ima i toga!) a niti za banalno telefoniranje vlastitih ideja (premda i toga ima!), nego i da oživi njegovo djelo, dakle koje je danas djelatno, ako se doista čita.
U našem aktualnom zagrebačkom kontekstu predstava je dakako provokacija. Redatelj je ugledan beogradski intelektualac, redatelj i romanopisac, a ovdje, u dvorani Leksikografskog zavoda, izvodi pošalice s Lijepom našom i pušta ustaške koračnice na najglasnije, sve u kombinaciji sa srpskom himnom te još sijaset “problematičnih” melodija…
Vilim Matula igra samoga Miroslava Krležu a himne različite, da ne kažem i zabranjene, poput nacističke, pjeva i igra sopranistica Ana Jambrek, dojmljivo i s nekim finim dodatkom ironije u gestama. Još je na sceni majstor svjetla Konrad Mulvaj. Ili je to neki drugi tehničar, svejedno. I on se eto pred nama muva kao kakav jedva skiciran Krležin lik.
Vilim Matula gotovo je posve nepatetičan, razveselio me koliko prirodno donosi Krležine pasaže, a kojih je odasvud i koji su često parafrazirani i prepleteni s dramaturškim dodacima redateljevim ili tek prepričani. Znači, o tome u kazališnoj knjižici nema podataka, ali, ovako na pamet, po sluhu, prvi temelj priči udaraju ulomci iz drame “U logoru” i iz balade “Na mukah”, dalje se množe iskazi iz esejističke zbirke “Deset krvavih godina”, iz romana “Na rubu pameti”, još nešto balada, tu je esej-predgovor Dijalektički antibarbarus, nešto poezije, i još, s vremenom, u sat i petnaest minuta, mnoštvo esejističkih i proznih doskočica koje na pamet ne mogu razvrstati. Čini mi se da nema ničega iz vele- romana Zastave, što je, s obzirom na naslov, duhovito, ako je tako…
Priča dakle teče za dugačkim stolom-pultom prepriječenim ispred publike, za kojim se odvija lutkarska drama: malena vješala, lutke, glave od kamena, rupa, maleni kameni Krleža u crnom pustenom odijelu, sve se to snima mobitelom pa projicira na zid i djeluje nonšalantno učinkovito.
Paković je cijelo vrijeme na sceni kao svojevrstan moderator, on glumi tako da ne pokušava glumiti, jer eto i nije glumac, a Vilim Matula zbilja uskrsava poneku misao kao da je sad ovdje prvi put izrečena.
Među rekvizitima na pultu umnožavaju se zastave od Austro-Ugarske do Europske unije, pokreće ih kućni ventilator, a nekako mi se čini da bi Krleža bio zadovoljan i momentumom izvedbe i ne predugim njezinim trajanjem.
Ideja da se može uskrsnuti jedino u teatru ovdje je pretvorena u praksu kojoj, eto, vjerujemo. Više se od ovakvoga “intelektualnog” teatra zbilja ne može tražiti.