Otvorivši sezonu adaptacijom zbirke novela “Hrvatski bog Mars” Miroslava Krleže, i Dramsko kazalište Gavella daje svoj doprinos stogodišnjici Prvog svjetskog rata i vraća se piscu s kojim ne zna točno što bi osim postaviti ga kao lektirno licitarsko srce.
Rješenje se pokušalo naći novim redateljskim imenom i rukopisom: Sebastijan Horvat nepoznat je domaćem glumištu jer je jedan od onih rijetkih slovenskih redatelja koji (još) nije gotovo jednako prisutan u matičnoj sredini kao i s ove strane Sutle.
Dječačka zaigranost
Želja za “kopanjem” po tekstu nije mu još umrla, ali nije ni dječački zaigran u želji da se “obračuna” s klasicima, nego teži tzv. sintezi - floskuli kojoj svi pribjegavaju kad treba objasniti osuvremenjivanje a koja glasi “igrati u kontekstu, za današnju publiku, i promaći što klasik znači danas”. Horvat je pak angažirao hvaljenog beogradskog dramaturga Milana Markovića Matisa koji je Krležinu ratnu prozu iščitao i nasjeckao, začudo zadržavši izvorni slijed. Kako bi sve to moglo stati u predstavu od sat i pol, poslužio se trikom koji istodobno rješava mnogo potencijalnih problema: institutom psihoterapije, pa je vezivno tkivo cijele dramatizacije ponovno proživljavanje traume u susretu s analitičarem.
U tom smislu, “Hrvatski bog Mars” je kazališna inačica televizijske franšize “Na terapiji”, s malom razlikom da se u predstavi izmjenjuju terapeuti, dok analizirani ostaje uvijek isti Ivan, suvremeni bankovni činovnik koji na nedovoljno razjašnjen način pluta između sadašnjosti i prošlosti. Bez obzira kopa li po zakucima njegovih trauma Bojana Gregorić Vejzović, Sven Medvešek ili Hrvoje Klobučar, Amar Bukvić je onaj kroz čije sjećanje se prepričavaju ključni događaji, od borbe Vida Trdaka za djecu koju zbog mobilizacije ostavlja na gruntu do socijalističkih zagovora Mirka Krleca koji kanaliziraju suicidalne težnje Franje Kadavera. Sve su to, uz Jambreka, Skomraka, Vidovića i ostale, imena koja je Krleža upisao u povijest, anonimci i slučajni protagonisti globalnog iskustva Velikog rata.
Titova štafeta
Markovićeva adaptacija i više je od vješte upotrebe zanatskog alata jer ne iznevjerava izvornik, ali opet od njega, rasutog na gotovo ničime osim velikom temom uvezanih novela, čini cjelinu s dramskim lukom. Pritom ima i ugrađene osigurače: u stanju je zadržati pažnju gledatelja bez obzira zna li on Krležu do u slovo ili mu je on tek nametnuta i nerazumljiva lektira, a stalnim skakanjem iz terapeutski pasivnog u ratni aktivni ton nudi i izvođačima mogućnost da se “sklone” u jezik ili gestu. Redatelj nije tražio ništa previše: pokoji proplamsaj emocije i neku tihu patnju i očaj koji ne prolazi već cijelo stoljeće. Vremensku spojnicu “objasnio” je jednostavnom scenografskom intervencijom Jürgena Kirnera koja pozornicu ostavlja pravnom, dok u pozadini ostavlja muzej promašenih hrvatskih dvadesetostoljetnih veza čiji su jednakopravni i bez reda nagurani eksponati i Pavelićeva slika i model jasenovačkog cvijeta, katoličke monstrance i Titova štafeta. Izbacivanjem svih tih povijesnih drangulija na proscenij oprimjeruje se cjelokupni koncept predstave: proživljavanje traume iznošenjem “prljavog veša” povijesti koja “ne želi proći”.
Sifilis se liječi
Pridoda li se tome i citatna glazbena podloga Drage Ivanuše, koja je i sama svojevrsni vremeplov, čini se da je Horvat na koncu ipak pobjegao u cinizam vječnog vraćanja istog i zaključak kako se zapravo ništa nije promijenilo, iako se danas sifilis nešto lakše liječi.
Unatoč vidljivom naporu najprije Amara Bukvića kojem je ovo prva glavna, u pravom smislu riječ i noseća uloga u Gavelli, te rutiniranoj kvaliteti Hrvoja Klobučara uživljenog u časničko inzistiranje na disciplini ili pak zavodljivog ludizma Jokla Franje Dijaka, predstava ostaje poprilično hladna, kao zatvoreni konstrukt kojem se ne može ništa dodati, ali kojem ipak nešto nedostaje. U tako ohlađenom sjećanju i Krležin antiklerikalizam, kao i najava “novog boga s crvenim zastavama”, zvuči samo kao još jedna povijesna referenca, a ne kao i dalje nužan zalog zdrave pameti.