PIŠE DAVOR ŠPIŠIĆ

IN MEMORIAM: GEORGIJ PARO Odlazak ciničnog krležijanca i beckettovskog buntovnika

    AUTOR:
    • Davor Špišić

  • OBJAVLJENO:
  • 05.05.2018. u 13:54

 

Sumorna jesen se vukla u listopadu 1992. Trula, olovna i otrovna. Između ostalih histerija u krvavom martiriju tada se još uplela i suluda avantura hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni i Hercegovini. Žrtve su se preko noći presvlačile u osvajače, ostavljajući izlizana mjesta na svojim uniformama, tamo gdje su donedavno nosili ambleme borbe za pravdu.

U jeku tih brutalnih apsurda, Georgij Paro kao novopečeni intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, na toj pozornici postavlja Gundulićeva “Osmana” (premijera 6. listopada 1992.), fantazmagoričan rez kroz baroknu simfoniju ništavila. Sjećam se, bilo je uzbudljivo prepustiti se transcendentalnim valovima te predstave koja je iz sebe, poput iskonskog zlatnog runa, isijavala poruku razuma i prosvjetiteljstva nad kaosom. Paro je usred sivog beznađa trenutka (sa scenografom Mersadom Berberom i kostimografkinjom Marijom Žarak) orkestrirao vizualnu pozlatu pastoralnog privida. Slažući anđeosku koprenu pod kojom beskompromisno secira relativnost vlasti, šiba bezumlje vjerskih i međucivilizacijskih pogroma a slavi život različitosti.

Osman

Strelovitom vertikalnom analizom gundulićevskog skepticizma (pomognut i velelebnom naslovnom ulogom u kreaciji Dragana Despota) Paro se približio sebi omiljenom i bolnom krležijanskom cinizmu. Bacajući rukavicu izazova u lice svim bijednim politikama krvave tranzicije s početka devedesetih. Kako to već u nas biva s velikim ljudima, “Osman” Georgija Para tada je nepravedno naletio na zid posvemašnjeg nerazumijevanja. Ili su ga brzopleto cipelarili ili tragikomično ideološki svojatali.

Predstavu su raznorazni aparatčici besramno krčmili kao pompu za prigodničarske datume (tako je nekom idiotu palo na pamet da se dajdžestirani “Osman” prikaže u Dubrovniku samo za Tuđmana i njegovu svitu?!), drugi su ga, pak, blatili kao praznu pseudoslikovnicu koja troši budžetske pare. “Osman” je u Parovom jedinstvenom introvertiranom melankoličnom rebelijanstvu (koji se u ime pobune nikada nije odricao visokih standarda izvedbenog umijeća) bio jedan od najrazornijih krikova izazvanih tadašnjim rasapom ideala.

Bio sam premlad da bih svjedočio Brechtovu “Životu Eduarda II.” (1971.), Krležinu “Areteju” (1972.) i “Kristoforu Kolumbu” (1973.) na Dubrovačkim ljetnim igrama, tim Parovim metafizičkim uzletima i trajnim sadnicama ambijentalnog teatra u Jugoslaviji i Hrvatskoj.

Put u raj

Ali vjerujem tadašnjim pronicljivostima najmarkantnijih svjedoka, poput kritičara Dalibora Foretića koji je, primjerice o “Areteju” dalekovidno istaknuo: “Parova vizija tog teksta potvrdila je njegovu dijaboličnu živost, njegovu tjeskobnu aktualnost, otvorila je ne samo nove poglede na taj izvanredni Krležin tekst, nego je koraknula dalje u novom scenskom čitanju Krležina dramskog opusa...” Srećom, nisam bio prebalav da doživim Parovu veličajnu, tjeskobno proročku remek-duologiju na početku devedesetih, kojom je najavio suludi vampirski ples ideologija koje će na prostorima Jugoslavije donijeti nove buldožere povijesnih histerija.

Riječ je o “Vježbanju života” Fabria-Gašparovića u HNK Ivana pl. Zajca (27. veljače 1990.) i Krležinim “Zastavama” (ZKM, 11. siječnja 1991.), spektaklima koji su u eruditskim i nestorskim Parovim rukama proizvodili osjećanje da će nam lekcije umjetničkog poštenja poslužiti kao džedajevski štitovi u dolazećim blatnim rovovima. Uzgred, u još jednoj visokoestetiziranoj predstavi, Krležinom “Putu u raj” (HNK Osijek, 29. studenog 1985.) Paro se u finalu poslužio predimenzioniranim rovovskim nasipima koji mrve sve pred sobom. Mislio sam, iz perspektive tadašnje utopije, da majstor ipak pretjeruje s apokalipsom.

Samo veliki vas mogu ponekad i razočarati. Na one prevarante i rutinere nikad se niti ne osvrćete. Obožavao je Paro i istinski uranjao u Becketta (radio je, primjerice, postkataklizmičku “Igru” nekoliko puta) a tekstom mu se sjajno pridružio radeći dramatizaciju Krležina “Povratka Filipa Latinovicza”, 2000. za produkciju u HNK Osijek. Tada je, bježeći od pukog dramatizacijskog lopatanja, pisac Paro napisao jedan od najtjeskobnijih beckettijanskih tekstova uopće. “Nadam se da redatelju Paru neće ponestati hrabrosti Para pisca”, zapisao sam u programskoj knjižici. Predstava je ipak imala dosta odustajanja u svom karakteru, polovičnih rješenja, ali i kao takva svemirski daleka od drugih epigona.

Velika četvorka

Žalosno je ali istinito: današnjim klincima “kartel” je vjerojatno jedini sinonim za zloglasne latino narkomafije. Nekada se, u Hrvatskoj budućnosti, pod pojmom “kartel” mislilo na nastavljače i propitivače svjetske ostavštine moderniteta Branka Gavelle. Na marne kreatore smisla, znanja, umjetnosti i vizije, koje su, svaki iz svog ugla, širili redatelji Dino Radojević, Kosta Spajić, Boško Violić i Georgij Paro. Ovaj posljednji, svojedobno i najradikalniji od spomenute četvorke, nije više među živima, pridružio se sjenama Radojevića i Spajića. Samo velikani svojim odlaskom načine strahoviti lom u poretku nade i začas isprazne prostor do beckettovske pustoši.

Kad se jučer, 4. svibnja, prolomila vijest da je preminuo Georgij Paro, društvene mreže su se užarile i naprosto eksplodirale. Ovaj termin o viralnom prasku najčešće se koristi za trivijalije tipa: tko je pokazao nove sise na instagramu. Zato je jučerašnji unisoni oproštaj od maestra Para - od anarhoidnih mladih redatelja do brojne galerije zahvalnih glumaca koji Žoržu duguju prvi dašak povjerenja - bio impresivan melem nad osjećajem gubitka.

“Mene su svi izdali! To je cijena dizanja glave u Hrvatskoj, da ne kažem slave, ako je biti intendantom neka slava. Što više izdigneš glavu, to će te jače udarati po cjevanicama (...) Jesi sam. Na intendantskoj palubi stojiš sam. I svi jedva čekaju da se oklizneš i padneš u more. I da te progutaju valovi. Koji te vrag tjerao na tu prokletu galiju?” imaginarno razgovara intendant zagrebačkog HNK Paro s duhom Stjepana Miletića, svog reformatorskog prethodnika iz 19. stoljeća, u sjajnoj knjizi “Razgovor s Miletićem”. Zbogom, Admirale. Vjerujem da ćete jednom pronaći to Krležino kopno slobode.

Prve reakcije na vijest o odlasku kazališnog velikana

 

Dubravka Vrgoč, intendantica HNK

- Odlaskom Georgija Para hrvatsko je glumište izgubilo kazališnog umjetnika koji je određivao izglede i smjerove novijeg hrvatskog teatra. Kao dugogodišnji intendant zagrebačkog HNK, direktor Drame i redatelj tijekom više od četiri desetljeća Paro je ispisao neke od najatraktivnijih stranica povijesti našeg teatra i bio mu umjetničkom mjerom. Njegove predstave, ali i repertoar koji je osmišljavao, ocrtavao je smiono susret literature i vremena, a svjedoci toga uvijek uzbudljivog susreta bile su generacije i generacije gledatelja. U njihovom pamćenju kao i u kolektivnoj memoriji našeg teatra Georgij Paro će ostati zapamćen kao jedan od najvećih umjetnika čije će talent i umjetnička ustrajnost ostati zalogom za budućnost hrvatskoga kazališta.

 

Snježana Banović, redateljica

- Poznajemo se od 1985. godine. Njegova predstava “Šteta što je kurva” jedna je od najboljih predstava koju sam ikad pogledala. Bila sam njegov student, kasnije mi je bio mentor na diplomskom, a nakon što sam završila fakultet nastavili smo profesionalnu suradnju. Bio je veliki intendant i spasio je HNK od navale barbarstva, a zauzvrat su ga samo napadali, i to sa svih strana. Bio je velikan hrvatskoga kazališta, nestor režije, ali i moj najdraži profesor, veliki čovjek i podrška, najveći od svih velikih s kojima sam imala sreću raditi u hrvatskom kazalištu.

 

Perica Martinović, predsjednica Hrvatskog društva dramskih umjetnika

- Najznačajnije predstave u hrvatskoj glumi, koje ja pamtim, ostavio je Paro. Posebno se sjećam broda na kojem je igrao “Kristofor Kolumbo”, rađen o djelu Miroslava Krleže. Bila sam tamo i divila se tom genijalnom redatelju. On je pomicao granice umjetničkih dosega u kulturi i kazalištu, u kojem je bio velikan i obilježio ga na intenzivan način. Nadam se da će mlade generacije znati za njegov talent i misli i da će slijediti njegov put.

Urša Raukar, glumica

- Već za života se upisao kao jedan od najznačajnijih redatelja hrvatskog glumišta. Na Dubrovačkim ljetnim igrama sam kao mlada gledala njegove adaptacije Krležinih romana, koje su bitno promijenile smjer hrvatske glume i dale nove putokaze. Važne su i njegove režije iz HNK 80-ih godina, koje su nas mlade glumce i studente uvelike odredile. Posebno se sjećam njegove adaptacije “Zastava”, predstave koja je trajala četiri sata, i na sceni je u tom vremenu prodefilirao presjek domaćeg glumišta. Ja sam igrala u jednoj maloj epizodi i pamtim to kao jedan od najljepših i najuzbudljivijih poslova u karijeri. Ta će predstava svakako ostati jedna od stožernih u hrvatskim kazalištima.

 

Izdvajamo