Provjerom recentnog stanja u našim javnim kazalištima, vidjet ćemo da su teatarske liderice nažalost i dalje u manjini.
Odnedavo im se pridružila Osječanka Dražena Vrselja (56) koja je s prvim danom travnja zasjela u intendantsku fotelju Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. O tome da je prva izabrana intendantica u 112 godina postojanja HNK Osijek, kaže: “Činjenica jest da sam ja faktički prva žena na čelu ove kuće. Prije mene, u svojstvu v.d. intendantice, od 1967. do 1968., tu dužnost je privremeno obnašala redateljica Nada Murat, ali ovo je prvi put da je jedna intendantica izabrana na natječaju.”
Prošli ste brojne instance u kući - od rada u marketingu, vođenja marketinškog odjela, do poslovne ravnateljice. Je li to prednost ili...?
- Ja sam diplomirani ekonomist po profesiji i u ovo kazalište sam došla sa 23 godine, davne 1986., i zaista prošla sve stepenice. Meni je to iznimno iskustvo i velika prednost. To je kolektiv od 208 ljudi, svih profila. Nije jednostavno sa svim tim ljudima naći dobar odnos, poštovati ljudsku dimenziju i postići dobre poslovne rezultate. Mislim da je lakše kad imate jednu širu sliku koju sam ja stekla unutarnjim iskustvom. S druge strane, kad postanete čelni čovjek kuće, morate se znati postaviti tako da vas ljudi ne gledaju s pozicija na kojima ste ranije bili. To može biti obostrani problem u dijalogu i u tom smislu zna biti hendikep. Ali, ozbiljni smo ljudi, nisam ja ovdje da mjesto intendantice tumačim kao mjesto s kojeg se širi nekakva moć, nego da zajednički radimo dobar posao.
Uvidom u vaš program, primijetio sam da se zalažete za jače pozicioniranje teatra kao komunalnog generatora? Onoga što Nijemci precizno imenuju kao “volksbühne”, narodna pozornica.
- U pravu ste, jako sam posvećena tome da kazalištu vratim pozicije “komunalnog generatora”, kako vi velite... Itekako postoje tekstovi koji mogu i moraju takva narodna očekivanja reflektirati. Tu svakako mislim na jedan veliki broj domaćih autora, kao i redatelja, koji bez predrasuda žele u takve probleme uroniti na sceni.
Prije stupanja na dužnost morali ste odustati od planiranog mjuzikla “Mary Poppins”. Pa ste uletjeli u ništa manji produkcijski zalogaj, mjuzikl “Sugar”.
- Da, mi smo to preveli kao “Medena”, sjajan mjuzikl prema kultnom filmu “Neki to vole vruće”. Radi se o iznimno zahtjevnom produkcijskom i izvedbenom mjuziklu koji mora imati ljude koji su sjajni plesači i pjevači a iznad svega izvrsni glumci. Predstavu će režirati Nina Kleflin. Također nas čeka velika ambijentalna predstava po romanu Drage Hedla “Donjodravska obala”, za otvaranje Osječkog ljeta kulture, u dramatizaciji i režiji Zlatka Svibena, za koju imamo svesrdnu logističku podršku osječkog gradonačelnika Ivice Vrkića.
Upustili ste se i u ambijentalnu verziju “Trubadura”, u režiji Roberta Boškovića. Verdi u kamenolomu, zvuči fakat ambiciozno?
- Uh, da. Usudila bih se reći da je riječ je o najvećem projektu u povijesti HNK Osijek. Naime, 7. srpnja u kamenolomu Cave Romane s našom produkcijom “Trubadura” nastupamo na Medulinskom ljetu, među liticama od 40 metara i pred auditorijem od tisuću dvjesto ljudi.
Dalekovidno se suprotstavljate emigracijskim valovima, planirajući kazalište pretvoriti u bazu koja može amortizirati taj proces, kroz stvaralačke energije iz regije i šire.
- Koliko god to sad zvučalo eterično ili kao floskula, moja zadnja rečenica u programu jest: “Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku je kazalište otvoreno za sve ljude svijeta.” Mi moramo biti mjestom protoka svježe krvi, jer smo na takvoj geopolitičkoj poziciji da trebamo imati sinergiju prije svega sa svojim neposrednim susjedima, a onda te krugove ciklički još širiti. Moja vizija onoga što naše kazalište treba biti je daleko šira nego što to možda nečiji spušteni viziri žele priznati
U vašem mandatu slijedi i totalna rekonstrukcija zgrade. Kako ćete premostiti ta iskušenja?
- HNK Osijek je najprije prošao u natječju za europska sredstva iz fondova “Konkurentnost i kohezija”, a ušli smo i u Vladin projekt Slavonija, Baranja i Srijem. Tako da 11 milijuna eura za rekonstrukciju više ne dolaze u pitanje. Ono što je neminovno da onog trenutka kad počne rekonstrukcija, morat ćemo potpuno iseliti, sve funduse, svu opremu... Kazalište će morati i promijeniti svoj ritam rada, kao na baušteli, raditi preko ljeta a “odmarati” zimi. Upravo naša ideja razmjene kreativne energije, vjerujem da će nas odvesti i na druge scene u zemlji i regiji koje će nam nesebično pružiti pomoć. Internacionalizirat ćemo problem HNK Osijek, morat ćemo ići i na manje forme, bit će to svakako i umjetnički izazov. Moramo biti veseli beskućnici, jer kad tome dođe kraj, ovo će biti jedna od najopremljenijih kazališnih kuća u ovom dijelu Europe, na ponos i čast Osijeka, županije i Hrvatske.