Eto još jedne praizvedbe domaćega teksta. Novinar televizijski Branimir Farkaš napisao je, doajen Ivica Kunčević režirao, a zagrebački KNAP producirao tekst “Iskrica”, duodramu o sredovječnim, usamljenim ljudima koji se upoznaju putem internetskog servisa.
Tekst je posve neambiciozan, autor zapravo ima književnoga dara, nisu ti njegovi dijalozi prazni ili suvišni, ali nema hrabrosti da se upusti u zbiljsko rudarenje ljudskim dušama te ostaje na ugodnoj površini zataškavanja pravih motiva svojih likova. Oni su, dakle, uglavnom dobri i uglavnom jednoznačni. Dosadno. Drama zapravo završava ondje gdje bi trebala početi. Taj neki Žarko, na pragu starosti, upoznaje usidjelicu Karmen, zaljubi se u nju, ona u njega, međutim se probudi Žarkova žena koja je sedam godina ležala u komi i tu je kraj. Žarko joj se vraća. Poslije dvije godine susretne još jednom Karmen, oronuo je, žena mu umrla i mi idemo kući. Umjesto da u trenutku kad se ova vratila iz kome, Žarko ne započne igru sudbine s obje ispočetka na vratu…
Znači, njegovi su likovi beznačajni, to što im se događa jest beznačajno i značajno jest jedino to da u sat i dvadeset minuta nismo čuli ništa glupo, ako već nismo čuli niti išta nova što već nismo čuli u tramvaju.
Siniša Popović igra toga Žarka rekao bih iznad uloge, više mu je energije i prostora dao nego što je mogao u tekstu pročitati. Jednako tako Ana Vilenica, i njezina je Karmen bolja od teksta i doista bi ih bilo lijepo vidjeti u ozbiljnijim dramskim situacijama.
Ukratko, redatelj i glumci iznijeli su na scenu i više negoli se nudilo u tekstu pa je u tom pogledu ova predstava doista uspjela. Ponajprije zato što je osvanula, zahvaljujući Siniši Popoviću, i duhovita.
Scenograf je, kao i u varaždinskoj predstavi o kojoj isto pišemo danas, Miljenko Sekulić, koji se ovdje nešto bolje snašao, kostime je (ružne) odabrao (ne znam je li što šivano) Ivan Friščić, a skladatelj Roko Farkaš dao je nekoliko tamnih tonova koji su svakako dobrodošli.