Napokon sam ove sezone u zagrebačkom HNK vidio predstavu s koje sam otišao zadovoljan. Doduše, “Praznine”, prikazane u dojmljivoj scenografiji Marija Miše, u cijeloj preuređenoj tonskoj dvorani u potkrovlju, i nisu njihova samostalna produkcija, negoli autorski projekt Umjetničke organizacije Odeon Art te koprodukcija sa Školskom knjigom.
Posrijedi je, dakle, zapravo privatna produkcija u sklopu HNK, a koju HNK ionako ne bi umio producirati, s obzirom na to da su probe i snimanja trajali cijelih godinu dana. I nisu uzalud. Predstava nema vrhovnog vođu, odnosno redatelja (najbliže redateljici je Kristina Kegljen), a tri akterice, glumice, osmislile su je temeljito, pošavši isprva iz čisto medicinske pozicije propitivanja privatnog života: prepustile su se psiho-drami, terapeutskoj igri uloga, a zatim prešle na izradu “pravih” uloga u “pravoj” predstavi, u kojoj igraju vlastite neuroze komponirane u zamišljene likove.
Zapela u mjestu
Tema je, rekao bih, kriza mladih godina: Anamarija Žužul, Ana Vučak Veljača i Dubravka Lelas igraju tridesetogodišnjakinje kojima je dovoljno dobro da ne vide smisao u životu. Jedna je već “sređena”, s djecom, druga će biti “sređena”, a treća je zapela u mjestu, u roditeljskom gnijezdu.
Mjesto radnje jest ujedno i mjesto za gledatelje. Ona teče na svečanoj proslavi jubileja neke domaće bolje firme, gdje je jedna od njih prezenterica, druga konobarica, a treća uzvanica.
Bijeli stolovi, orhideje, srebrni bomboni u elegantnim, plastičnim ćupovima, čaše šampanjca, publici je dobro, a četvrtoga zida nema. Zbilja je teško u tom kontekstu glumiti, ali se eto uspjelo.
Bijaše ne otpočetka, ali s vremenom da, uvjerljiva Ana Vučak Veljača, kao tobože ekstrovertna prezenterica, a s dosta treme i uz veliko oslobađanje od nje zaigrala je i Dubravka Lelas - mladu ženu koja je već pogriješila u ljubavi i očekivanjima, ali nije toga svjesna.
Misaoni komad
Najsloženijom mi se učinila i najstrasnije je odigrana uloga neurotičarke koju je Anamarija Žužul dala hrabro, čvrsto i na jedan delikatan način erotski obojeno. Odmah je poželiš gledati i dalje. I inače, nije samo priča, fizičkog teatra gdje treba - ima.
Igra uživo spletena je s filmom, režija uglavnom Lovre Mrđena, i vrijednost je predstave što te projekcije (suptilno, ali po svim zidovima cijelog prostora - “zlatnog” kaveza, balona praznine) demonstriraju, rekao bih školski, razliku između filmske i kazališne glume.
Ukratko, sofisticirana predstava, za malen broj posjetitelja (50-ak), u ambijentu koji nije jedino ugodan i kičast, negoli zapravo pomalo i jeziv te aseptično tužan. Dovoljno za razmišljanje.