Za razliku od Poljske i BiH, hrvatska premijera predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” Olivera Frljića u Rijeci prošla je gotovo bez podizanja bure - tek uz jednu presicu lokalnih pravaša i Udruge dragovoljaca Domovinskog rata koji su tražili zabranu te šačicu prosvjednika branitelja koji su namrgođeno, ali mirno stajali ispred HKD-a na Sušaku dok su se okupljali gledatelji.
Na pojačane policijske snage ispred kazališta Frljićeva publika već je navikla, a sam autor nije se pojavio na premijeri zbog zdravstvenih problema.
Doista, Frljićev autorski projekt ne bavi se samom Hrvatskom već Europom općenito, poglavito njenim bogatijim dijelom i odnosom prema imigrantima i Bliskom istoku, što je mogući razlog zašto je sve prošlo ispod radara domaćih desničara koje više zanimaju teme ovdašnjih ratova iz ‘41. i ‘91. Nabijanje kolektivne krivnje zbog blagostanja u kojem Europa živi na račun prolijevanja krvi na susjednom kontinentu, po svoj prilici, u Hrvatskoj ne hvata toliko plodno tlo, s obzirom da iz ove države migranti bježe gotovo s jednakom žarom kao i iz vlastitih zemalja, a u europskom blagostanju participiramo eventualno kao žrtve bankarskih sustava i multinacionalnih korporacija koje nam se ne libe uvoziti hranu zaraženu salmonelom. Štoviše, s dobrim dijelom Frljićevih osuda politike postkolonijalne Europe hrvatska bi se desnica, sudeći po pojedinim portalima i internetskim komentarima, mogla i složiti.
Razgovor na tribini
Jedna od scena koje su predstavi osigurale etiketu najkontroverznijeg ovosezonskog događaja europskog festivalskog kazališta u hrvatskoj je verziji izmijenjena u odnosu na izvedbe u drugim zemljama - lik koji utjelovljuje riječka glumica Nika Mišković iz vagine ne vadi hrvatsku državnu zastavu već trobojnicu na kojoj šahovnica počinje bijelim poljem i nema simbole županija na grbu, kolokvijalno zvanu ustaškom zastavom. Sudeći po onome što se pričalo na tribini nakon riječke premijere, izazvalo je to podijeljena mišljenja publike, ali i dijela autorskog tima, jer se nije išlo “do kraja” i upotrijebilo službenu zastavu, kao u državama koje je predstava do sada prošla. Nika Mišković na tribini je pročitala Frljićevu poruku na tu temu u kojoj on objašnjava da je u Hrvatskoj od devedesetih godina provođena fašizacija zemlje, referirajući se i na obilježavanje godišnjice takozvane Herceg-Bosne koja ima zastavu s prvim bijelim poljem, a dramaturg Marin Blažević kazao je, pak, da su se do sada već dosta bavili hrvatskim državnim simbolima. Ali, u svakom slučaju, riječkom HNK Ivana pl. Zajca kao koproducentu predstave time je osigurano izbjegavanje tužbi zbog omalovažavanja hrvatskih državnih simbola.
Oprečne kritike
Riječku su premijeru došli, među ostalima, pogledati gradonačelnik Vojko Obersnel, pjevač Damir Urban i glumica Mira Furlan koja u HNK Ivana pl. Zajca trenutno radi na predstavi “Jesenja sonata”, a gledalište je bilo smješteno na samu pozornicu HKD-a, čime je, osim komorne atmosfere, osigurana i neposredna izloženost publike prilično snažnim i mjestimice uznemirujućim scenama kao što su mučenja, rezanje vratova i silovanje.
Roman “Estetika otpora” Petera Weissa kao inspiracija “Našeg i vašeg nasilja” (ime predstave mijenjano je zbog autorskih prava) Frljiću je poslužio za promišljanje fenomena priklanjanja radničke klase 30-ih godina 20. stoljeća nacionalizmima u ključu današnjeg vremena. Izjednačavanje fašizma i kapitalizma jedna je od mnogobrojnih parola koje autor isporučuje publici.
U estetskom smislu, predstava je izuzetno dojmljiva, energijom nabijene glumačke izvedbe su besprijekorne, a scenografija i kostimografija, iako minimalistički (narančasti kombinezoni, zid sačinjen od kanistara…), kao i glazbena kulisa, djeluju prilično moćno i efektno. Predstava, u neku ruku, funkcionira kao teroristički akt nad publikom koju se u više navrata proziva zbog njene komocije, s konstantnom intencijom izazivanja nelagode, što Frljić već tradicionalno radi dosta dobro.
Sasvim je logično zašto predstava izaziva oprečne kritike konzervativaca i takozvanih lijevih intelektualaca. Dok prvima smetaju stvari kao što su nacionalne zastave u vagini i silovanje žene s hidžabom od strane lika koji podsjeća na Isusa, očito simbolizirajući kršćansku Europu, dijelu drugih, odavno naviknutih na “krv i spermu” u teatru, zasmetalo je simplificiranje do razine banaliziranja, dociranje, svođenje na parole i crno-bijeli svijet žrtava i krivaca.
Hrabrost izvođača
Kako je natuknuto na tribini, to je pojednostavljivanje i parolaštvo očito Frljićev namjerni “prst u oko” europskoj kazališnoj publici naviknutoj na istraživanje međuljudskih odnosa u svoj njihovoj kompleksnosti. S druge strane, isto je i s provokacijama za koje je Marin Blažević, stalni Frljićev dramaturg, kazao da su promišljeni dio autorske poetike, tako da su zabrane, demonstracije, tužbe i kaznene prijave, u stvari, ciljani efekt i licemjerno je nad njima se kasnije zgražati. Utoliko, desničarima bi očito najefektniji oblik borbe protiv Frljića bio da tog autora jednostavno ignoriraju.
Kako je i sam Blažević istaknuo, “Naše nasilje i vaše nasilje“ ne tematizira ništa čime se brojni kolumnisti, pisci i drugi umjetnici, pa i pojedini političari, već godinama ne bave. Razlika je jedino u kazališnom jeziku. Na tom polju Blažević vidi radikalnost predstave - rastezanje kazališne forme do krajnjih granica, uvođenjem elemenata performansa, action theatrea i slično, a njenu najveću vrijednost vidi u hrabrosti i beskompromisnosti izvođača te njihovom utjelovljenju problema. Nakon što je objasnio svoju ulogu u “Našem nasilju i vašem nasilju“, gdje je bio dramaturg u smislu feedbacka, a ne koautora, Blažević je izrazio vlastito mišljenje da se od predstave u jednom trenutku trebalo odustati, ali ne zato što prikazuje ili se bavi nečim što se ne bi smjelo prikazivati već zato što je trebala biti dosljednija samoj sebi svojom odlučnošću i radikalnošću.