“Znaš li kakva nas je sreća zatekla ovih dana?” uzbuđenim glasom pita Nora Linde svoju prijateljicu iz djetinjstva.
Ona, naravno, ne zna, pa joj Nora priča o promociji svog supruga i činjenici da će ubuduće imati puno više novca. A novac je nekako uvijek problem i nikad ga nema dovoljno - Nora se, naime, prije dosta godina zadužila kako bi platila putovanje u Italiju, koje je njenom bolesnom suprugu spasilo život. On to ne zna, a ta godinama stara laž razotkriva kakav je zapravo njihov odnos, baš kao i položaj žena u tadašnjem društvu. Nora na kraju odlazi od kuće, od stranca s kojim živi i ostavlja nam otvoreno pitanje: je li uloga majke urođena svakoj ženi ili nam to društvo nameće da je osjećamo kao prirodni poriv?
Zrcalo društva
Kako se priča raspliće, na sceni se pred našim očima igra tenis, pleše na punk glazbu, jedu špageti... Sve je vrlo suvremeno, drugačije, glasnije nego smo možda mogli očekivati. I priča se, mnogo se priča. U minutama? Gotovo stotinu. Tako bi se vrlo kratko mogla sažeti nova verzija Ibsenove “Nore ili kuće lutaka”, koja će 29. studenog biti premijerno izvedena u zagrebačkoj Tvornici kulture, a još je jedna izvedba predviđena dan nakon. Režiju predstave Kazališta Hotel Bulić potpisuje Senka Bulić, scenografiju Silvio Vujičić, a kostime je osmislio Oliver Jularić. U predstavi glume Helena Minić Matanić, Marko Cindrić, Lucija Šerbedžija, Igor Kovač i Darko Japelj.
- Dugo mi se baš Nora vrtjela po glavi i odlučila sam je postaviti baš sada, kada je situacija u društvu takva kakva je. Željela sam vidjeti da li Nora, 138 godina otkako je napisana, zrcali naše sadašnje stanje ili su se stvari ipak promijenile. Kao što vidimo, Kuća lutaka na brutalan način odražava i naše društvo. Položaj žena o kojem je Ibsen tada pisao sličan je i danas, a tekst je i dalje subverzivan, jer je tako pisan - kaže redateljica Senka Bulić.
Premda je radnja knjige svima poznata, Ibsenove rečenice izgovorene na sceni izazivaju emocionalnu reakciju. Sve što se događa između glumaca dodatno je podvučeno glazbom ili performansima, koji podcrtavaju određene scene.
Moderna scena
- Mene jako zanima represija u intimnom i društvenom smislu. Zato sam odabrala baš ovaj tekst i odlučila mu pristupiti na suvremeni način. I dalje je to Ibsen, to je njegov tekst, ali nisam htjela raditi potpunu rekonstrukciju, nego sam predstavu postavila u naš svijet. Na sceni je moderan namještaj, glumci nose modernu odjeću... - pojašnjava Bulić predstavu u kojoj kao da se radnja istovremeno odvija prije više od stotinu godina u Norveškoj i ovdje, danas, baš sada u Hrvatskoj.
Helena Minić Matanić tumači ulogu Nore. Priznaje kako je bio izazov raditi na priči za koju ispočetka nije bila posve sigurna je li aktualna i hoće li je publika u potpunosti razumjeti i osjetiti bliskom. No, kaže, u dva mjeseca rada na komadu svi su shvatili da je on itekako suvremen i ne strahuju više od reakcija gledatelja.
- Nismo se mi puno odmakli od tog vremena. Jesmo otvoreni, uvjereni da smo liberali, a zapravo je konzervatizam upijen u sve pore društva. U scenama razgovora Nore i njenog muža vidimo da se u muško-ženskim odnosima ništa bitno nije promijenilo. Sad vidim da je ovo zapravo suvremen komad i ne bojim se hoće li prodisati s publikom, jer znam da hoće - pojašnjava Minić Matanić.
Veliki izazov
Dodaje kako joj je ovo prvi put u karijeri da tumači ulogu Nore - predstava, naime, nije često postavljana na scenu i malom se broju glumaca pružila prilika da igraju u njoj. Zbog toga je rad na predstavi bio još uzbudljiviji.
- Nora koju smo stvorili je Nora ovdje, naša - Senkina i naša. Ovo je moderno čitanje “Kuće lutaka”, no ispoštovali smo klasik i nismo se udaljili od njega. Posebnost ove predstave je u tome kako će je tko iščitati i zato je posebno zanimljiva - dodaje Minić Matanić.
Njen kolega Marko Cindić, koji tumači ulogu Norina supruga Torvalda kaže kako je rad na ovom komadu bio veliki izazov - kako zbog stila pisanja, tako i zbog izvedbe, koja obuhvaća filmski, performativni i kazališni stil. Dodaje kako su na sceni svi glumici neprestano aktivni: i fizički i emocionalno, što je iscrpljujuće.
- Još uvijek pripremamo predstavu, a ja i dalje istražujem svoj lik, jer želim da promjene koje on prolazi budu glatke, da u njima ne bude ništa glumljeno. Još ljetos sam pročitao “Kuću lutaka”, no tek na sceni, u kontaktu s drugim glumcima, čovjek najbolje može razumjeti detalje - pojašnjava Cindrić.
Dodaje kako su situacije u kojima se likovi u predstavi nalaze istovremeno prirodne i stilizirane. Kao primjer ističe igranje tenisa na sceni - ta radnja uvijek ima neku funkciju, poruku koja se mijenja od prizora do prizora, a često simbolizira natjecanje.
- U ovoj je predstavi stav žene moćan, suvremen, hrabar. Sve emocije ovog djela toliko su ljudske - kaže Cindrić.