Nekoliko kapi znanja u moru informacija - takav se nadaje ovaj umrežen svijet. U sklopu kojeg su te informacije često i namjerno krivo posložene, tako da se na njih kaleme jednako umjetne, iskrivljene “spoznaje”.
Najgore je pak kad se iza jedne informacije, koja se ad hoc natura, ne krije ništa. Imamo evo pisca, prozaika, koji se zove Nikola Jakovčević. Napisao je neke priče i po motivima jedne od tih priča nastala je kazališna predstava “Jezične varijacije”, u režiji Borne Armaninija. Glume Antonija Stanišić Šperanda, Gavellina glumica, i Davor Svedružić, Komedijin glumac, u malom prostoru zagrebačkog Kina Grič, u produkciji Binocular teatra. Dvadeset portala je dakle to objavilo. Uz objašnjenje da je posrijedi jedna gotova senzacija na temelju koje će izrasti nove “Stilske vježbe”, inače toliko legendarna predstava, u izvedbi Lele Margitić i Pere Kvrgića, da legendarnije nema, ne samo u nas nego niti u svijetu...
Dakle, Nikola Jakovčević protiv i više nego opjevanog francuskog pisca Raymonda Queneaua (1903. – 1976.). Ali na internetu ne postoji nijedan drugi podatak o Jakovčeviću. Nije objavio ništa i, općenito, među dvjesta Jakovčevića u Hrvatskoj ima uglednih ljudi ali ne i književnika. Za ovoga dakle ne znamo što je napisao (“neke priče”), ni koliko godina ima, niti odakle je. Možemo pretpostaviti da je podrijetlom sa Šolte, odakle je većina Jakovčevića...
Snaga Queneauovih “Stilskih vježbi” počiva u preciznom izrazu a taj izraz na sceni nema smisla mimo glume oslobođene i sretne u svom postojanju. Precizne ali ipak slobodne! Na sceni dvoje glumaca prepričavaju banalnu zgodu iz tramvaja. Ovdje dvoje glumaca prepričavaju ne banalnu nezgodu s provalnikom u kuću. Provalnik pljačka a opljačkani ga moli da mu ostavi nešto novca. Ovaj ga posluša. Opljačkani mu zahvali. I posvjedoči za poslije za njega na sudu.
Dvoje glumaca prikaže situaciju u dvanaest varijanti, gdje koji put opljačkani ište ostatak za porez, koji put za kavu, koji put za režije, koji put se pobuni…
Osnovni je problem što glumački par nije ravnopravan. Naime, režija nije loša, mijenjaju se kostimi, funkcionalni, rad Đurđe Janeš, rasvjeta i mjesta radnje, no razlika ostaje očita. Svedružić je rođeni zabavljač, tehnički jak, lako improvizira, publiku začarava, i sam sebe zabavlja… Antonija Stanišić Šperanda pak je odviše ozbiljna, stalno nekako tužna i mnogo teže dopire do publike, daleko je od improvizacije i neprestano se čini da se odviše trudi.
Svedružić je jednako uvjerljiv i kao albanski slastičar, i kao sarajevska hanuma, i kao dubrovački gospar, te se uz njegovu, pomalo grbavom učini gluma Antonije Stanišić Šperande, i kao starca iz Dinarida, i kao purgerske gospođe i kao…
Ukratko, nismo dobili nove “Stilske vježbe” ali predstava je dovoljno živa da privuče i ponešto mlađe publike.