.jpg)
Kad na plakatu, uz naslov La traviata i ime skladatelja Giuseppea Verdija, ne nađete ni dirigenta ni soliste, čak ni redatelja (iako je posrijedi Sofia Coppola!), nego oznaku "nova produkcija koju su uredili Valentino Garavani i Giancarlo Giammetti" (jedan kreator a drugi poduzetnik visoke mode) – sasvim je jasno da je operni spektakl tek povod za "glamour" i da je posrijedi sasvim nova pojava u Rimskoj operi. Da bi vidio Traviatu kakvu želi i sanja, Valentino je pribjegao najlogičnijoj mogućoj metodi: sâm ju je financirao, sam je dizajnirao toalete glavne junakinje, sam je odabrao hollywoodske kreatore voljne sudjelovati u identičnome pomalo "retro“ pristupu koji je sve to više eksperimentalan otkako je eksperiment ključan začin opernih spektakala na ključnim evropskim pozornicama.
Klasični pristup
Debitantica Sofia Coppola, koju je tata, redatelj Kuma, vodao po operama još kao curicu, postarala se za bojažljivo brižnu režiju: svaki korak brižno cizeliran, ali sve u skladu s najklasičnijim pristupom toj (us Stifelio) jedinoj Verdijevoj operi s buržoaskim sižeom. Scenograf je Nathan Crowley (isti je posao obavio za filmsku trilogiju o Batmanu). Prostor je razriješio bez ekstravagancija, naglasivši ga velikim prozorima i uočljivim lusterima. Sve ostale kostime dizajnirali su umjetnički voditelji Valentinove modne kuće: Maria Grazia Chiuri i Pierpaolo Piccioli.
Sve u svemu: užitak za publiku koja sebe danas vidi u pariškom salonu Drugog carstva. Glazba, interpretacija? Nenapadna glazbena kulisa za spektakl, poznata iz filma Pretty Woman, zar ne? Mladi dirigent Jader Bignamini pobrinuo se da glazba teče glatko, bez ekscesa. Francesca Dotto, također mlada (i lijepa, u ovakvoj predstavi očito važan detalj) bila je dovoljno krhka s dovoljno dramatičnim crescendom da se ne izgubi u kostimima), veoma uvjerljiv Roberto Frontali kao otac Germont, a Antonio Poli, kao njegov sin, u ovoj epohi gdje je tenora sve manje, barem nije bio neprikladan. Da ne bude ama baš nikakve zabune: i to je, naravno, kultura. Čak elitna, u svakom slučaju manje pučka nego svojedobni razvikani koncerti 3 tenora.
Fuortesova logika Valentinova i Giammettijeva La traviata tuče rekorde: prikazana je premijerno 24. svibnja i ostaje na repertoaru sve do zadnjeg dana lipnja: 15 predstava, sve rasprodane do zadnjeg mjesta na galeriji. Interes je bio toliki da je već nekoliko dana prije prve izvedbe Rimska opera inkasirala 1,2 milijuna eura utrška od ulaznica.
Da bi Opera, ta skupa tvornica spektakla za uši i oči, zarađivala, valja u nju i investirati. Utoliko bolje ako investiraju bogati ljubitelji. U Metropolitanu to su već više od stoljeća bogati pretplatnici, a u Evropi to bi morali biti izdašni mecene, dovoljno zaljubljeni u tu umjetnost da ne žale novac. Ionako je to jeftiniji hobi od nogometnog kluba, a i dresovi su privlačniji, pogotovu kad ih dizajnira Valentino.
Neki sve to - operu rasprodanu - vide kao čudo. Svako čudo treba čudotvorca, a onaj u Rimu zove se Carlo Fuortes. U Bariju je operno kazalište Petruzelli digao iz pepela. U Rim je Fuortes došao kad se pred zahtjevima sindikata povukao i umjetnički ravnatelj Giuseppe Sinopoli. Fuortesova logika nije platiti ansamblu manje, nego zaraditi toliko da bude više i za ansambl i za scenske radnike.
Menadžer ukorijenjen u ekonomiji, politici i, priznajmo, kulturi, održava krhku dinamičku ravnotežu pazeći podjednako na sve tri te lopte kojima žonglira. Da bi opera bila uspjeh – i za kritiku, i za publiku, i za blagajnu - iziskuje ulaganja, novčana i kadrovska, koja malo koja kuća može više sama riješiti. Fuortes sada pregovara o koprodukcijama.
Smatra da bez unce megalomanskog ludila nije moguće preživjeti. Valentinova La traviata savršena je trešnjica na tako koncipiranoj opernoj torti.