"Ode Jugoslavija!” izgovori jedan od likova drame “Tri zime” Tene Štivičić, dok zaprepaštena obitelj pred televizorom gleda 14. kongres CK SKJ. Mislim da upravo te dvije riječi skupljaju smisao gotovo svih događaja drame, njenih triju vremenskih perioda, sudbine četiriju generacija žena, ponekog muškarca i jedne kuće.
Cijeli svibanj rasprodan
Upravo u tom trenutku prekinuo je redatelj Ivica Buljan, koji dramu Tene Štivičić postavlja na pozornicu HNK, probu predstave u ponedjeljak, i napravio kratku pauzu u tom doista intenzivnom scenskom zbivanju, da bi glumcima dao poneku uputu. Inače, izvodili su “kontinuirku”, kako bi i mnogi fotografi mogli obaviti svoj posao.
“Jesam, uzbuđen sam”, kaže Buljan, “jer mislim da se ova praizvedba, ne govorim sad uopće o razini predstave, može mjeriti s praizvedbama koje su svojevremeno imali Krleža, Vojnović, Marinković. I publika to osjeti, gotovo je cijeli svibanj već online rasprodan.”
Bez predaha za novinarska zapitkivanja pozornicom se izmjenjuje brojna glumačka ekipa: gledatelji će se u početku morati dobro skoncentrirati da “pohvataju” tko je tko: Nina Violić hiperinteligentnim ludilom igra Karolinu i 1945. i 1991. godine (a mijenja se više načinom glume i kostimom nego drastičnom maskom), Aleksandra Kralja u 1945. igra Silvio Vovk, a 1991. Siniša Popović: Telement namjerne zabune, gotovo linčovski. Alma Prica je ponizna Monika - ta oduvijek je služavka - njenu kćer Ružu, strogu partizanku, igra Mada Peršić, kojoj je ovo prva ulogu u HNK, a Ružine i Aleksandrove dvije kćeri, Mašu i Dunju, igraju Ksenija Marinković i Barbara Vicković.
>>> FOTOGALERIJA Proba predstave 'Tri zime'
Barbarin muž, zvan “Švabo” je Bojan Navojec. Kseniji Marinković ovo je prvo pojavljivanje na velikoj sceni HNK. Mašinog muža igra Dragan Despot, kćerke Alisu i Luciju Jadranka Đokić i Luca Anić (upravo završava Akademiju). Mislav Čavajda igra Marka, Alisinu prvu ljubav, a Franjo Kuhar obiteljskog prijatelja Marka. “Dream team, bez sumnje, kako i treba za dramu nagrađenu u New Yorku The Susan Smith Blackburn nagradom", zadovoljan je Buljan kojemu je prvo čitanje najvažnije “tad ima erotski kontakt s tekstom”.
Stilska premreženost
Ovaj mu tekst nije bio nepoznat, izveden je u The Royal Theateru, ali već na prvim stranicama osjetio je ono pravo, rijetko uzbuđenje. “Suvremene tekstove volim više od klasičnih, ali nema ih dovoljno da bi me ‘preuzeli’, a ovdje sam odmah osjetio da je to senzacionalno i za teatar i za mene. Imao sam osjećaj da čitam scenarij i gledam film.”
Misli na redatelje poput Iñárritua koji spaja film od različitih fragmenata, na filmove poput “American Beauty”, ili “Magnolije”, ili cijeli niz novih tv serija, ili pisca poput Bolaña, koji spaja svoje knjige u “divlju” mješavinu. Dakle, fascinirala ga je stilska premreženost, a na drugo-treće čitanje zagrebačka dimenzija teksta.
Zagrebačka dimenzija
“Teatar živi u velikoj potrazi za zagrebačkim tekstom, a u Teninu tekstu osjeća se krležijanski referencijalni okvir, zatim Zagorka, Tena zna konstruirati zaplete kao Zagorka. I prekida ih upravo u trenutku kad želiš još. Zatim ima tu Zagreba Dubravke Ugrešić, Mlinarca, Rundeka... osjeća se i ljubav i kritičnost prema gradu. Zamislite Zagreb bez mitologije koju mu je dao Krleža. Uvijek me fascinira kad umjetnici uspiju dati tom, uvjetno rečeno banalnom gradu, auru. Čak i fotografija na plakatu, koju je snimio Pipo Pavelić, vraća nas u Zagreb 80-ih; na njoj je Alma Prica na prvoj godini faksa, a danas je ona prvakinja drame HNK i glumi u drami. I na trećoj razini tu su - priča i politički aspekti.” A ja bih rekla, neka mi je dopušteno, da se u drami osjeća i nemali utjecaj njezina oca, velikog dramskog pisca Ive Štivičića; recimo, ulogom domobrana Aleksandra, čijim je emocionalnim monologom završio prvi dio probe. Kako se nakon monologa Aleksandra Kralja ne sjetiti Štivičićeva Mile Vrbice?
Scenografija A. Denića
“Tri zime” ima još i dio koji se događa 1918., a i nastavak, razgovor Karoline i njena brata Sebastijana. No, tekst u tri dijela, koji će biti izveden u subotu, sama je autorica “amenovala” za izvedbu, Uvijek ostaje mala sumnja o porijeklu Ruže, a četvrti dio, jako referentan na Krležu i Glembajeve do zadnjeg detalja - tu sumnju razrješuje. “Meni se sumnja čini puno modernijom, intrigantnijom, i tu se vraćam na Heinera Müllera koji je rekao da teatar ne služi da svijet pojednostavi, nego da ga zakomplicira”, objašnjava Buljan.
Sretan je i što se nakon duga vremena govori različitim zagrebačkim idiomima: Monika govori zagrebačkim “iz okolice”, Ruža urbanim zagrebačkim 40-ih, koje iskustvo partizanstva mijenja u ideološki. Njezine kćeri Maša i Dunja govore književnim zagrebačkim, a današnji mladi - sebi svojstvenim. Aleksandar govori kao intelektualac, a bravure izvodi Nina Violić jezikom zagrebačke buržoazije između dva rata.
Aleksandar Denić, europska zvijezda scenografije, napravio je nerealističan set, “filmski”, kojem atraktivnost daje i veliko ogledalo. Pronašao je, kaže Buljan, tlocrt prave zagrebačke vile, s početka 20. stoljeća i aplicirao ga; za vrijeme predstave se mijenja: to je almanah putovanja kroz vrijeme. Veliki je fokus na kostimima Ane Savić-Gecan. Oni na neki način nadoknađuju maske, jer imaju “modu” iz 1945., “women power” iz 90-ih, i modu iz 2011. godine, uvjetno rečeno današnju.