Kazalište Moruzgva, malo privatno umjetničko poduzeće, dalo je protekli vikend u Maloj dvorani Lisinskog važnu predstavu: praizveli su dramu Nine Mitrović “Kako život” u solidnoj režiji Ivana Lea Leme.
Štoviše, došlo vrijeme da napišem: Nina Mitrović (r. 1978. u Slavonskom Brodu) dosegla je, nakon pola tuceta drama, visoku razinu pisanja, toliku da je sad možemo uzeti i za lektiru... Dakle, imamo danas u hrvatskom jeziku eto najmanje tri dramatičarke čija djela ravnopravno mogu konkurirati na evropskom tržištu sa svojim funkcionalnim i kvalitetnim proizvodima za građansku publiku: Lada Kaštelan, Tena Štivičić i Nina Mitrović. Većina kritičara još bi uz njih pribrojila Ivanu Sajko, ali ona ne zna pisati drame, jedino ima snažnu želju da to čini. Ostale tri naprosto slijede Aristotela: služe se radnjom a ne pripovijedanjem donoseći sadržaje dostojne...
Ljubavni trokut
Bilo kako bilo, nikad u povijesti hrvatske književnosti nisu supostojale tri dramatičarke koje će njihova djela lako nadživjeti... Primjerice, “Posljednja karika” Lade Kaštelan bit će interesantna i našim unucima, “Tri zime” Tene Štivičić već je sad klasik, a i ovo nepretenciozno djelce Nine Mitrović tko zna dokad će iskrsavati kao ultimativni umjetnički događaj za stariju publiku.
Posrijedi je ljubavni trokut u staračkom domu čiji je svjedok jedna relativno mlađa njegovateljica. U igru su uključeni i nevidljivi cimeri jednoga od staraca, Branka, gunđala zakinutog od života, plašljivog, sitničavog ali željnog pažnje i ljubavi, kojega upravo izvanredno igra Vinko Kraljević. Oko toga lika i nenamjerno splela se režija, budući da je glumac pronašao način da ga prikaže toliko živo da se čini stvarnim a ne napisanim likom. Neprestano na rubu da zamuca, cijeli u potisnutom staccatu, zakočen tikovima, on djeluje kao tužan, ostario dječak, još živih želja ali umirućih misli...
Branko je zaljubljen u Milu, koju postojano, možda za jednu nijansu prenaglašeno, igra Biserka Ipša. Njihovu nevinu idilu pokvari dolazak umirovljenog liječnika Andrije Kekeza, umirovljenog neženje i zavodnika, očito pri parama, koji je uzeo jednokrevetnu sobu u domu osjećajući da, ipak, nije daleko od kraja... Njega temperamentno, opet samo za jednu nijansu odviše kruto, igra Siniša Popović. Svojevrsnu ispovjednicu njihovu, bedinericu domsku, točno i nenapadno, a opet naglašeno, igra Ana Begić.
Vrijednost teksta ne leži dakle u brbljanju nego u postupnom otkrivanju stvarne životne pozicije svakog od aktera. Oni na koncu ostaju ispred publike posve duševno ogoljeni, znamo što ih muči cijeli život, koga su voljeli a tko nije volio njih. Ništa na koncu drame nije isto kao i na početku, osim možda straha od samoće...
Scena s tri kreveta
Scena Vesne Režić pomalo je gruba, neotesana rekao bih, tri kreveta pokretna od jelovine s pripadajućim pregradama i ormarićima, ali funkcionalna. Radnja je razdijeljena u kratke prizore koji su markirani pištanjem, a ta učestalost ne iritira nego iz nje raste napetost... Kostimi Mirjane Zagorec pak odviše su grubi i pseudorealistični istodobno. Doduše, važni su, jer naglašuju zapravo visok socijalni status aktera, koji im je eto i omogućio da uopće shvate što im se u životu dogodilo...