MYRIAM MULLER

'Kao mladu šokirao me Von Trierov film koji sam sada pretvorila u predstavu'

Les theatres de la ville de Luxembourg

Myriam Muller

Kazališna verzija kultnog ostvarenja otvara 17. Festival svjetskog kazališta u HNK

“Lomeći valove” kultni je film Larsa von Triera (Breaking the Waves 1996). Von Trier je sudjelovao i u adaptaciji scenarija za kazalište, za predstavu u izvedbi velikog Gradskog teatra Luxembourg (Les Théâtres de la Ville de Luxembourg) kojom se u subotu 28. rujna otvara ovogodišnji 17. Festival svjetskog kazališta u HNK.

Predstavu “Lomeći valove” režirala je Myriam Muller (48), glumica, filmska i kazališna redateljica te umjetnička direktorica malog kazališta Centaure u Luxemburgu. Myriam Muller glumi na francuskom, njemačkom i engleskom, od 2015. predaje na luksemburškom konzervatoriju. Predstava je premijeru imala u veljači, a već je bila na turneji po Francuskoj i Belgiji.

Jeste li napravili predstavu za fanove Larsa von Triera? Spadate li među njih?

- Nisam posebno veliki obožavatelj njegovog rada, niti je predstava rađena s obzirom na njegove fanove. Ono što me je zanimalo bile su teme koje on istražuje: žrtvovanje sebe, vjera, bezuvjetna ljubav. Te teme nisu nužno trendi, ali za mene one definiraju našu vrstu. Koliko daleko smo spremni ići zbog ljubavi? Od ljudi koje volimo uvijek očekujemo da nam daju svoju bezuvjetnu ljubav, ali rijetko nam uspije da je damo zauzvrat. Koliko daleko si spreman ići? Bi li žrtvovao sebe za ljubav?

Kakav je dojam tada na vas ostavio taj film? Jeste li pokušavali rekonstruirati te osjećaje?

- Sjećam se da sam bila šokirana pričom. Bila sam mlada, imala sam oko dvadeset kad sam ga gledala u kinu. Nakon toga ga nijednom više nisam gledala. Radeći na kazališnoj verziji, trudila sam se rekonstruirati priču s tim inicijalnim emocijama, brinući se kako ćemo razviti zaplet u drugom mediju. Kazalište nam omogućava da tu realističnu tragičnu ljubavnu priču uzdignemo na razinu grčke tragedije.

“Lomeći valove” je, između ostalog, ljubavna priča. Jan njoj želi sve najbolje, Bess želi njemu sve najbolje - sve do njene smrti. Ima li nečeg krivog u našem konceptu ljubavi? Jan i Bess se vole, ali kao da svatko pluta u svom odvojenom moru ljubavi, sam sa svojim emocijama i bez komunikacije. Je li to doista ljubav?

- Da, oni plutaju u dva odvojena mora ljubavi. I sve je tu bazirano na nesporazumu. Janova je ljubav više ljudska, humana, Bessina ljubav je više apsolutna, skoro božanska. Ona njemu daje sve, čak i svoj život. Naravno, Jan to gleda s vrlo maskuline točke gledišta: biti živ znači imati seks. Dopustiti njoj da bude slobodna da ima seks sa drugim muškarcima njegovo je “žrtvovanje”. A ona njemu doslovno daje svoj život.

Tko je vaša Bess? Je li ona žrtva ljubavi, ili snažna žena koja slijedi vlastitu životnu odluku? Ili je predodređena da bude žrtvom, kao žena u maloj, izoliranoj, strogo patrijarhalnoj zajednici? Neki su film ocijenili mizoginim, što vi mislite?

- Da, slažem se da je film blago mizogin. Ali pokušavala sam se koncentrirati na Bessino čudesno putovanje. Ona odrasta u tom vrlo zatvorenom konzervativnom patrijarhalnom društvu, temeljenom na podčinjavanju, obilježenom teškim životnim uvjetima na otoku. Sve žene u komadu izgubile su muževe i moraju živjeti kao “udovice”. To je njihova uloga. Pasivna. Ali Bess, preko svoje ljubavi prema Janu, postaje aktivna. Ona nadrasta opresivna pravila do svog vrlo svjesnog samožrtvovanja. To je putanja na koju sam se htjela fokusirati. Za mene je Bess poput moderne Ivane Orleanske.

Les theatres de la ville de Luxembourg

Scena iz predstave u izvedbi Gradskog teatra Luxembourg

 

Vjerujete li u ljubav? U takvu ljubav gdje žena ne mora biti žrtva niti žrtvovati se svojoj obitelji?

- Žene se uvijek žrtvuju svojim obiteljima, u svim kulturama, u svim društvima i erama. Ali na to se ne mora gledati kao slabost, to je naša snaga. Duboko dolje, žene razumiju da moraju nositi muškarčevu slabost na svojim ramenima. I duboko, vrlo duboko, vjerujem da to i muškarci također razumiju.

Kada Bess krši pravila, društvo je osuđuje kao ludu, histeričnu ženu. Kakvo je vaše iskustvo, koliko snažno društvo još danas nameće ženama te nevidljive granice?

- To je vrlo tipično da se revolucionare smatra ludima. Sufražetkinje ovdje u Europi ili feministkinje iz 60-ih i 70-ih su također nazivane “histeričnima”. Puno toga se dogodilo, naravno, ali ta ograničenja prema ženama i dalje postoje. Žene u biznisu i politici i dalje moraju biti pažljive da ne ispadnu previše strastvene na sastancima ili u raspravama, inače ih njihovi muški sugovornici također mogu tretirati kao “histerične”. I izvan Europe, po svijetu: koliko žena još uvijek živi u patrijarhalnim ugnjetavajućim društvima? Previše, rekla bih.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo