Bio sam proglasio djelo “Prijeđanje vublike 148“ autora i redatelja Ivana Penovića trećom najboljom „malom“ predstavom u godini 2017. Bijaše izvedena u zagrebačkom Teatru &td, u sklopu Ganz novog festivala, u rujnu i prosincu. Ovdje je u različitim omjerima kombinirao iste sastojine - više od apsurda naglasio stand up, smanjio ponavljanja istog postupka, povećao “interaktivnost” zbivanja, konciznije rabio video (rad isto njegov).
Teatar &td ugostio je, evo, i drugu režiju - sad je već bistro - vrlo talentiranog Penovića, studenta dramaturgije, koji je u ranoj dobi razvio vlastit, prepoznatljiv i inovativan teatarski diskurs, a stvara ga sa stalnom glumačkom družinom. Predstava je nastala u koprodukciji s umjetničkom organizacijom RUPER.
Prednosti i mane
Ono što je u Penovića prednost s vremenom bi moglo postati uteg: lakoća stvaranja. Na njegovoj je, pak, strani, čini se trajno, osjećaj za mjeru.
„Katalonac“ jest duhovita i autentična predstava, plod promišljena rada, glumački je točna, mladenački lucidna, osviještenog ritma i ne preduga, premda traje dva sata.
Penovićev teatar uvrnuto je televizičan (Comedy in Theory), kombinira suvremeni stand up i klasičnu, beckettovsku sumnju u mogućnost komunikacije, post-dramski i epski teatar, glumu i glumu-o-glumi, poziciju i meta-poziciju, a teče glatko i vazda te nečim svježim mami…
Nedostatak je, ovdje, tek premalo “fizike“ u glumačkim kreacijama. Nitko se od šestorice aktera pošteno ne oznoji. Ta ironija tjelesne suzdržanosti (i dok plešu na techno-partyju) vjerujem da je također promišljena, ali više govori o nečemu što se nije odigralo jer se nije odigralo.
Uz verbalne akrobacije, zašto se ne bi “potkrala” i koja fizička? Makar da se unese kakav rizik, nepredviđena prepreka u zbivanje, a takvih se uvijek nađe u najboljim predstavama.
Ovdje nitko nije u opasnosti da, primjerice, ali za ozbiljno, nogu slomi. Biti vratoloman isprva nije bila metafora, tako nekako...
Slučajna moda
Uvijek tako dođe da zavlada neka, samo naoko slučajna, “moda”; sad vlada među mladima u teatru takva da ne objavljuju na kazališnoj cedulji što koji glumac igra. Premda klasična podjela dakako postoji. Tako i ovdje.
Politički teatar
Domagoj Janković igra naslovnog Katalonca, “vratara zbilje” u događanju, pripovjedača “naslovne uloge”, koji u poodmakloj fazi predstave “prijeti” da je ostalo još “dva sata i četrdeset i sedam minuta”. Sličnu poziciju zauzeo je i u “Prijeđanju vublike 148”, iz koje su i Karlo Mrkša, ovdje mladić Ivo; Pavle Vrkljan, ovdje njegov cimer M, Bernard Tomić, ovdje treći cimer Bara; Matija Čigir, ovdje lažni Katalonac, a Purger. Filip Triplat jest gitarist, na rubu sobe-pozornice, koja se predstavlja kao „zaista takva soba u stvarnosti“. Trilat je i autor scenografije, a Mrkša, s njim, glazbe.
Trojica cimera nikako da se sporazumiju oko bilo čega osim loših navika, Katalonac je “izvan predstave”, Čigir dugo spava, mnogo se priča, krenu logično pa svrše u nemogućem…
A sve skupa je i politički teatar: “Ljudi moji, znate li vi da meni nije nitko poginuo u ratu”, žali se jedan naoko eskapistički zamišljen lik iz ove šarmantno oživljene noćne more.