U 90-im godinama 20. stoljeća praktičari teatra njemačkoga govornog područja stali su se dijeliti, grubo rečeno, na mimetičke i post-dramske. Slijedili su teoriju i duh vremena. Slično se događalo i u nas. Kao i u nas, prevladala je, do danas, inteligentnija kombinacija svega toga, barem kad je ozbiljan teatar posrijedi.
Nova generacija njemačkih redatelja multimedijalni su umjetnici neopterećeni dogmom: Thomas Luz, Amir Reza Koohestani, Susanne Kennedy, Dušan David Pařízek, Simon Stone, Kai Tuchmann, Anna Bergmann, Nicolas Stemann i Kay Voges.
Kay Voges, direktor Drame velike njemačke kazališne kuće Theater Dortmund, bio je poseban gost ovogodišnjih Dana satire Fadila Hadžića, gdje je gostovala njegova režija glasovitog, klasičnog komada Samuela Becketta “Svršetak igre”. Razgovarali smo i s glumcima i cijelom umjetničkom ekipom. S nama je i Vogesov prijatelj, Paolo Magelli, redatelj za kojeg su igrali i mnogi Vogesovi glumci, te Magelijeva stalna dramaturginja Željka Udovičić, izbornica festivala.
Kay Voges
Otuđeni likovi
Voges je dijalogičan a ne monologičan, radostan oko posla. Vjerojatno su mu predstave zato tako dobre. Njegovu ekipu čine isto motivirani i radoznali umjetnici. Oduševljeni su Zagrebom, ljudima.
Predstava dugo igra, pet godina. Čvrsta toliko da ostavlja slike u glavi trajno. Klaustrofobična, jeziva jezgra komada je još ogoljela. Četiri otuđena lika svedena su na dva, Luma i Purla, zarobljena u crnoj kutiji, koliko grobu toliko i pozornici svijeta. Frank Genser igra Purla, u dojmljivoj, fizičkoj gesti slomljenog klauna, napola paraliziranog “građanina”. Uwe Schmieder igra Luma, slijep i zakovan za stolac i pritom zbilja trakom slijepljenih očiju. Mario Simon, dizajner zvuka, korovođa je publike a da ona i ne zna. Animira svaki glumački pokret prenaglašenim udarcima, proizvodi ih za miks-pultom a čini se da udaraju glumci o tlo, o zid, ali i o vlastitu misao… Distorzija, bljeskanje uz stilizirani rafal iz kalašnjikova smjenjuju tišina i škripa. Lum i Purl donose jezu i humor. Njihov glavni strah jest od samoće. Ta Beckettova svemirska samoća struji iz ovoga izvanrednog scenskog djela neobično snažno.
Kostimografkinja Mona Urlich, priča poslije, “optička je varka crno-bijeli dojam kostima”. Diskretno su prošiveni crvenim, plavim, žutim dodatcima, no koji se stapaju u monokromnost. Prikrivena šarolikost unutarnje je gorivo predstave. Scena Michaela Sieberock-Serafimowitscha plošni su rekviziti naoko kredom nacrtani na crne stranice kutije, a zapravo su prilijepljeni i upotrebljivi… Ploča prednje strane pasje kućice predstavlja psa, pudla… Cijela scenografska kutija rekvizit je iz njihova eksperimentalnog filma iz 2013. “Few Messages to Space”, a i obojica glumaca su u njemu igrala.
“Jedini ekskluzivni adut kazališta jest sadašnji trenutak. Kazališni čin jest ovdje i sad. Nedavno smo napravili predstavu gdje je sve u mraku. Publika vidi scenu tek kad okine bljeskalica. Što ona vidi, tek je slika, trenutačno zaleđena u vremenu”, kaže Voges i objašnjava:
“Ono što kazalište ne podnosi jest sredina, polovična rješenja. Ište krajnost, kontrast. U ‘Svršetku igre’ javlja se kontrast između rock-koncerta i tišine, distorzije električnih gitara i nijemih lica.”
Publika voli rizik
Njemački kritičari pišu da Voges, rođen 1972. u Düsseldorfu, razvija poseban kazališni stil, kombinira postdramske i realistične elemente na vrlo inteligentan način, tako da ne igraju jedni protiv drugih nego jedni za druge.
“Publika voli radnju uživo i zato što voli neizvjesnost, i to da bi nešto moglo propasti. Voli kad osjeti rizik, kad je ono što se zbiva pred njom nesavršeno. Jer nesavršenost je život.”
U ovom “Svršetku igre” u odnosu dvojice glumaca prepoznaju se svi životni odnosi, partnerski, prijateljski, obiteljski, nametnuti, oni iz navike, oni iz mržnje. Voges
Becketta demistificira a ne, kako je čest slučaj, mistificira. On kaže:
“Svaki put iznova Lum, koji stoji, pokušava ostaviti Purla, koji sjedi, ali to se ne dogodi. Život i čine varijacije malih, običnih događaja i radnji. Publika to razumije. Likovi se bore svaki put iznova i publika to prepoznaje kao svoje.”
Glumci u publici pobuđuju zrcalne neurone, rezoniraju s njima i cijeli proces postaje dvosmjeran, primjećujemo.
Atlete i samuraji
Ovdje se Voges dohvatio riječi “mitspiel” pa smo začas stigli do Gavelle. Ono što smo mu prenijeli sljedeća je Gavellina zapravo zaključna ideja: “U kazalištu je dobro ono što funkcionira, nema pravila ali mora se znati riskirati!”
“Da, glumci su oni koji riskiraju. A publika honorira rizik. Gluma da je hod po žici i glumac mora da bude vješt hodač, ali mora da postoji i mogućnost pada”, zaključili smo utroje. A glumci su atlete i samuraji.
Na ovoljetnom Theatertreffenu, godišnjem, ljetnom okupljanju u Berlinu svih najboljih predstava Njemačke, Austrije i Švicarske, Voges gostuje s predstavom “Borderline procession”. To je opširno, veliko izvješće o mentalnom i emocionalnom stanju iscrpljenih ljudi u preopterećenom društvu. Njemački kritičari kažu da nikad prije granični poremećaj ličnosti nije bio stavljen na pozornicu tako dobro, jasno i pametno.
“Naši su glumci hrabri i znatiželjni. Ne plaše se ni jednoga izazova. Nije uvijek sve atrakcija, ponekad se može sjediti satima i tek neka gesta da se promijeni, mali pomak, a nekad treba raditi spektakl kakav je ta predstava koja prikazuje i vilu s deset soba.”
Njemačko kazalište, kaže, nije u krizi, ali mu nedostaje, kao i drugdje, dramskih autora, pa se redatelji sve više okreću vlastitim tekstovima i improvizacijama, kao i u nas. U budućnost teatra ne sumnja.
“Nove tehnologije jako pomažu, osvježuju našu umjetnost i oslobađaju maštu. U našem je ansamblu dakle svega 16 glumaca, a igraju godišnje u otprilike 250 predstava. Za sljedeću sezonu, 2017/18, pripremit ćemo 13 premijera.“
Voges i cijela ekipa oduševljeni su dakle Zagrebom:
“Dortmund ima jedno kazalište. Doduše, mi smo tek jedan njegov dio. Tu su Opera, Balet, Filharmonija, Dječji teatar, Dječji dramski i baletni studio. A u Zagrebu, u krugu od petsto metara, imate jedno veće od našeg i još pet ili šest kazališta koja su uvijek puna. Fascinantno!”