MUŽEVI I ŽENE

KAZALIŠNA ADAPTACIJA FILMSKOG SCENARIJA WOODYJA ALLENA U ISTARSKOM NARODNOM KAZALIŠTU Odlična predstava talijanskog redatelja s nadahnutim glumcima

Cafiero nije oponašao radnju negoli duh izvornika modernim kazališnim sredstvima

Talijanski redatelj Toni Cafiero pametno je i kazališno učinkovito oživio rukopis Woodyja Allena, kreiravši izvrsnu scenu uz pomoć Desanke Janković i još niza pomoćnika. Izvrsni su i sašiveni te izabrani kostimi Desanke Janković, s mnogo promjena. Odlična predstava, nadahnute mlade glumice, a i glumci.

Kad kažem rukopis, ne mislim na scenarij Allenova filma “Muževi i žene” niti film, negoli općenito na njegovu poetiku, sofisticirano tkanje komične propasti, nježne grubosti, duboke neuroze prožete jednostavnim, ne i dohvatljivim rješenjima, a u kojemu likovi niču kao spontani ornamenti, kao prikaze, na koncu, i naše vlastite unutarnjosti. Kad gledaš Woodyja Allena, shvatiš da i sam pripadaš zapadnoj civilizaciji. Jednom nogom, doduše.

Autorsko djelo

Ukratko, Cafiero nije oponašao radnju negoli duh izvornika. A modernim kazališnim sredstvima. Nije se kao pijan plota držao scenarija u prijevodu Ingrid Damiani Einwalter, no zadržao je istu aktantsku shemu. Ipak, njegovi su “Muževi i žene” autorsko djelo, s vlastitom poetikom i humorom.

Dvosatnoj gotovo predstavi redatelj toliko vješto mijenja ritam, naglaske, svjetlo, projekcije eksterijera (kojih je u predstavi mnogo više nego li u filmu), pa čak i glumačke kodove, da svaki put iznova privuče i umorna gledatelja predstavljanju.

Komični se efekt ne postiže olakšavanjem, negoli otežavanjem situacija. Likovi su postavljeni da budu onakvi kakvi misle da trebaju biti, a ne priznaju kakvi jesu, dok su prema van isprva potpuno karikaturalni, “jasni”, pa onda moraju da glume preko glume, iluzija nikad nije potpuna, e da bi se stiglo do njihove nutrine, koja se zbilja pomoli, ali tek kao dar trenutka.

Kad se i “nakupi” dojam da zbivanje prelazi u salonski mimezis, redatelj ubaci geg, štogod zaumno a kazališno snažno, što glumcima olakšava prijelaz u drsko razbijanje četvrtog zida ili u novu situaciju.

Lik Sally

Glazbene kopče (izbor redateljev), predasi, potmuli ritmovi u tišini, kad se već dogodila promjena a mi je nismo uočili, ljubavnik koji se pretvara u periskop od popluna…

Glavni teret takvoga, rekao bih, ludičkoga predstavljanja nosi Mada Peršić kao Sally, čiji već ulazak na scenu i posve povišena intonacija odmah rasplinjuju strah da ćemo gledati još jedan pokušaj salonske imitacije stranih predložaka.

Ta Sally je dakle upravo stupila na scenu u trenutku kad je iz neuroze kliznula u psihotičnu epizodu i ona se od te psihotične epizode oporavlja do konca zbivanja, kad se vraća u početno stanje fiksirane neuroze. Taj luk iz katastrofe u podnošljivo trpljenje, toliko inače tipičan za Woodyja Allena, Mada Peršić dala je i hrabro, možda još u detaljima neuredno, ali kako ide radnja, sve komičnije, sve privlačnije, s tek kasno uspostavljenim kontaktom s publikom, tako da je na koncu zbilja upamtiš. Možeš i kao “osobu koja te je najviše nervirala”. Jedini jest prigovor što je u nekim graničnim situacijama ipak bila odviše, što se kaže, seksi.

Scenska pojava

Odlična je Lara Živolić kao Judy, usidrena glasa, scenska pojava otprve, posebno delikatna u ljubavnim scenama, uvjerljivo nesretna i hladna. Jedini prigovor što prečesto ostaje u sigurnoj zoni iza četvrtog zida.

Izvanredna scenska energija, prekrasan glas, dobra gluma, kao i prethodne dvije glumice, i Gala Nikolić me bila oduševila nedavno u Lizistrati, a sad i u ovoj novoj predstavi INK u Puli. Igra više uloga, a potpuno osvoji kao Shawn.

Tri glumca nose ostale aktante. Valter Roša kao Gabe jest isprva malko odviše u salonskoj glumi, ali postupno se oslobađa i daje mnoge čisto zaumne epizode. Luka Mihovilović kao Jack najsmješniji je lik, mediteranski duhovit, zabavna protuteža “teškoj” Sally. Meni je najdraži pak bio Matino Antunović u više uloga, a osobito kao Michael.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo