Protekla kazališna sezona, barem kad su zagrebačka javna kazališta posrijedi, donijela je nekoliko zanimljivih predstava, no niti jednu koja je zbilja ambiciozna i velika u svim svojim elementima. Glavno otkriće protekle sezone nisu dakle predstave, a jesu, vjerujem, neki mladi ljudi.
Prije svega mladi redatelji. Jedan među njima, Paolo Tišljarić, iskazao se i kao izvanredan novi ravnatelj dubrovačkog Kazališta Marina Držića, o čemu je Jutarnji već pisao, a dvoje svojim režijama.
Rad dvoje mladih redatelja uvjerio me eto da kazališna režija nije struka propadajuća, premda jest i ona banalizirana, i, kao i uvijek u nas, oslonjena na volju i talent pojedinaca, njihov, rekao bih, privatni moral, a eto ne na sustav.
Štreberske sheme
Splićanka Helena Petković nedavno je napunila Isusove godine, a jednu, rekao bih, početnu redateljsku zrelost potvrdila je svojom adaptacijom i režijom “Adama i Eve”, rane Krležine jednočinke, u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića potkraj prošloga mjeseca.
Prije svega, uspostavila je pobuđujuć i kreativan odnos s glavnim glumcem, Franom Perišinom, čija se izvanredna gluma ne da “ukrotiti” kakvim štreberskim shemama. Veliki glumac uvijek osjeti kad ima posla s gnjavatorom, a kad ima posla s umjetnikom.
Lani u svibnju jest pak Helena Petković režirala u varaždinskom HNK “Malograđane” Maksima Gorkog, gdje centralnu figuru pater familiasa igra Stojan Matavulj, još jedan glumac teške kategorije, također potpuno imun na foliranje, neznanje i improvizaciju. Predstavu sam gledao jedino posredno, snimljene inserte, no važniji od slike bio mi je razgovor s Matavuljem. Dugo nisam čuo toliko iskusnog glumca da s toliko ljubavi i poštovanja govori o mladoj “šefici”, što redatelji u svom poslu moraju biti. Zašto ne kazati, njegov zaštitnički stav –- više se povjerenja od glumca odavna premazana svim mastima, i polivena svim kiselinama, ne može steći.
Zajedničko i jednoj i drugoj predstavi jest njihova upućenost na današnje vrijeme. Te režije ne prikazuju muzejski, negoli živ, naš svijet, naše brige, naše preokupacije, naše strahove. Međutim, cijela ta energija aktualnog nije žurnalizirana, ne pretvara se u estradno čavrljanje, ne žuri k gledatelju. I oslonjena je na temeljito čitanje teksta i bijeg od improvizacija u pripremi režije.
Drugi redatelj koji se potvrdio kao mlada osoba, što se kaže, s vlastitim rukopisom, jest Zagrepčanin Hrvoje Korbar, momčić od svega 24 godine.
Topla priča
Prije dvije godine bila me je oduševila njegova studentska predstava, adaptacija Kafkina “Preobražaja”, pa sam tad prvi put poslije petnaest godina bio napisao kritiku u velikom mediju, u Jutarnjem, o nekoj studentskoj predstavi. Prije Korbara na to me bio ponukao eto jedino diplomski ispit iz glume Nine Violić “Rad borosane na sebi”, o kojem sam radosno bio izvijestio u tjedniku Globus, godine 2002.
Korbar je ove sezone u Kerempuhu režirao najbolju repertoarnu predstavu, “Elling”, britanskoga suvremenog dramatičara Simona Benta, koji je adaptirao romanesknu tetrologiju Norvežanina Ingvara Ambjørnsena, prema čijim je djelima snimljen film 2001. godine, nominiran za Oscara za najbolji strani film. Znači, posrijedi je nekakva već dvaput zamiješana komercijalna zapadnjačka zmešancija, topla priča o dvojcu mentalno pomućenih junaka i njihovu pokušaju da se prilagode takozvanim normalnim ljudima.
U Skandinaviji ljude s psihičkim problemima dakle ne zatvaraju u ludare, nego im nastoje pomoći inkluzijom, i cijela bi ta pričica bila samo sentimentalna e da nije Korbar u nju ugradio točno onoliko našega mjesnog duha i naših običaja i mentaliteta koliko je potrebno da nas predstava zaista i dirne.
Pritajeno duhovit
Korbar je, poput Petkovićeve, pritajeno duhovit, a u režiji ne komplicira. Prije svega, poput Petkovićeve, voli glumce i divi im se, istodobno ostajući svjestan njihove trajne nestabilnosti u odnosu na stvarnost. Korbar se za izvedbi svojih predstava rado smije vlastitim forama, što je upravo razoružavajuće iskreno. I on glumce dakako eto animira, a ne tlači te ih zavodi znanjem. U “Ellingu” briljira Luka Petrušić u zapravo sporednoj ulozi socijalnog radnika, koju pretvara u glavnu, dodajući liku neke sitne posve nove osobine: potajno pije, papučar je u neprestanom strahu od (nevidljive) supruge. Svega toga u Benta nema, ali u Korbara ima, a sve drugo je adaptirano nježno i prikazano efektno.
Korbar, poput Petkovićeve, daje kazalište koje ne oponaša, glumca kao tijelo a ne kao govorni automat, a cjelinu zbivanja uvijek donosi simultanitet pokreta, svjetla, glazbe, slike i neizrečenoga.
A najvažnije eto jest što su iskreni i što znaju raditi s ljudima.