- Potpuno me iznenadila nominacija za Zlatni Studio. Javljeno mi je to niotkuda, a pretpostavljam da me je nominirao Tomislav Čadež, jer je on gledao našu predstavu u Varaždinu.
Nije mi bilo nakraj pameti da bih za prvu pravu ulogu nakon diplome mogla biti u igri za glumačku nagradu - govori Elizabeta Brodić, laureatkinja prestižne nagrade Jutarnjeg lista Zlatni studio za novo lice u kazalištu. Struka ju je nominirala, a publika nagradila za ulogu sestre Anne u predstavi “Luđak i opatica” po tekstu Stanislawa Ignacyja Witkiewicza, koju je u varaždinskom HNK režirao Jasmin Novljaković.
Žuta haljina
- Mislim da tijekom dodjele tih nagrada mnogi nisu niti znali tko sam ja. Predstava je u Varaždinu prošla super, ali čini mi se da se to kazalište ne posjećuje kao nekada, da više nema autobusa koji vode zainteresirane gledatelje iz Zagreba u Varaždin te ih vraćaju kući nakon predstave. Imala sam žutu haljinu te večeri, valjda jedina, pa su me poslije kolege lako prepoznavale i čestitale mi - prisjeća se mlada glumica, koja inače nije stalna članica varaždinskog ansambla, no ondje već priprema svoju drugu predstavu, pod redateljskom palicom Tomislava Pavkovića. Sebi uoči dodjele nagrada, kaže, nije davala mnogo šansi, a posebno je veseli činjenica da nagradu dodjeljuje publika.
- Mama i dečko su se toliko nabrijali na činjenicu da sam nominirana, da su vrbovali okolo glasače, a jedna od važnijih izbornih jedinica bila mi je Trnava, gdje mi živi dečko - otkriva glumica čiji telefon, kaže, u posljednje vrijeme ne prestaje zvoniti. - I strukovne nagrade su super i, naravno, htjela bih i neku od njih jednom osvojiti, ali čini mi se da se u našoj maloj branši to, struci unatoč, zaslužuje po nekom osobnom dojmu, a dojam je čudna kategorija. Nagrada publike je drugačija, jer ljudi su gledali tu predstavu, vidjeli su me na sceni i nekako mi se to sve skupa čini objektivnije. Dakako da su i strukovne nagrade vrlo bitne i mislim da su ovogodišnji laureati Nagrada hrvatskog glumišta zasluženo pobijedili, no isto tako mislim da su i drugi nominirani to mogli osvojiti.
- Sad me nekako krenulo - nastavlja kroz smijeh. - Imali smo, recimo, krajem siječnja i premijeru filma Eduarda Galića ‘Za ona dobra stara vremena’. Taj je film zainteresirao novinare pa je bilo dosta fotkanja, izjavica i intervjua - nastavlja Elizabeta Brodić, koja u spomenutom filmu uz Vini Jurčić igra jednu od glavnih ženskih uloga. - Ali, to je ipak muški film, kao i svaki naš, tako da to što igram glavnu ulogu ne znači da je ona ključna u filmu, niti da se u njemu puno pojavljujem - govori s dozom cinizma.
Pa dobro, ima sve više drugačijih primjera, pokušavam obraniti neobranjivo, gledali smo “Aleksi”, “Ladu Kamenski”, “Ne gledaj mi u pijat”...
- Istina, ali u mejnstrimu i dalje prevladava muški glas - odgovara Elizabeta. - Isto je u književnosti. Uvijek je više muških likova nego ženskih, a to je zato što su muškarci najčešće pisali o ženama koje mrze ili kojima zavide. A to nikad nije bila grupa žena, već jedna. S Akademije svake godine izlazi podjednak broj glumica i glumaca, a u filmovima uvijek imaš sedam muških likova i jedan ili jedan i pol ženski. I onda se događa da dok se ne istroši jedan glumac, forsira ga se, a ostali sjede doma i čekaju angažmane koji ne dolaze. To vrijedi pogotovo za žene i ženske uloge - pojašnjava Elizabeta Brodić.
Osebujni Marinko Prga
Upitao sam je i kako se, kao zagrebačka glumica, snašla u Varaždinu.
- Bilo je odlično. Atmosfera je bila sjajna, a već sam se na čitaćim probama skužila s Marinkom Prgom, s kojim držim prvi čin predstave. On nije najstaloženija, mirna osoba, ali je prekrasan partner i kada čovjek pokuša shvatiti taj njegov ludi mozak, od njega stvarno može puno naučiti. Pun je ljubavi i pažnje i kada sam to shvatila, bilo mi je jasno da mi varaždinska avantura može biti jedno od boljih iskustava u životu. Na kraju mogu reći da je, između ostalih, i on zaslužan za nagradu koju sam dobila. Vrlo osebujna, predivna ličnost - komentira svojega glumačkog partnera.
- Ja sam tamo došla sa stavom da mi je bilo jasno da dolazim izvana u novu sredinu. Pokrila sam se ušima te pokušavala skužiti ljude i kako stvari funkcioniraju. Inače volim iznositi svoje stavove i mišljenja, ali znam gdje i kako to mogu činiti. Ja sam tamo došla sama, a njih je bilo mnogo. Tako sam se i ponašala. Na kraju je ispalo super, evo me, spremam s njima novu predstavu - govori Elizabeta Brodić.
Mlada glumica, uzgred rečeno, dolazi iz obitelji koja nije bila usko vezana uz kazalište.
- Mama mi je profesorica matematike, a tata je pravnik. Nitko u obitelji nema veze s kazališnim i filmskim svijetom, a ja sam u njemu završila jer sam u trećem srednje shvatila da me zanima gluma te donijela odluku da želim vidjeti što je s tom Akademijom oko koje se diže tolika fama. I u tom svijetu nemam ništa osim sebe i svog rada, eventualno talent. Trebala bih možda više ići po birtijama i domjencima, tu se uspostavljaju neke veze, ostvaruju angažmani, ali nisam pretjerano talentirana za to. Na Akademiji sam diplomirala u klasi Ozrena Prohića i Tomislava Pavkovića, a oni su me i povukli u predstave u Varaždin, svidjela sam im se na faksu - iskrena je ova nova glumačka zvijezda
Iskustvo na akademiji
Za upis na Akademiju pripremala ju je glumica Ksenija Marinković.
- S njom je bilo divno raditi, ona je vrlo opuštena i smirena. Ne znam kako su se drugi pripremali za taj prijemni ispit, ali ja sam nju hvatala između njezinih probi i predstava, pripremala me u garderobi ZKM-a ili u birtiji - prisjeća se Elizabeta Brodić, s kojom smo porazgovarali i o samom iskustvu studija na zagrebačkoj Akademiji.
- Generalno, bilo mi je lijepo. Nisam došla s očekivanjima i nisam poznavala nikoga iznutra, što može opteretiti studenta. Dobila sam alate koje ću koristiti cijeli glumački život, ali mogu reći kako sam proživjela i neka negativna iskustva. Znaš, svi imamo ego i svi smo tašti, mi glumci pogotovo, no kada ta taština prijeđe granicu koju ljudi mogu istrpjeti, postane teško. Ljudi tamo znaju upadati u gadne krize. Nas nije mnogo na tom studiju i mi studenti emotivno napadamo profesore, kao i oni nas. Kada se u sve to uđe preduboko, onda ljudi pucaju. Osobno nisam imala lomova, ali sam ih vidjela i to nije bilo baš lijepo - prisjeća se.
U filmu “Za ona dobra stara vremena” Elizabeta Brodić glumi i u jednoj sceni seksa, i to s dugogodišnjim prijateljem i kolegom iz studentskih dana Karlom Mrkšom, s kojim je još kao studentica igrala u predstavama Teatra Exit.
- Ispalo je tako da sam ja još uoči snimanja razgovarala s producentom filma kako bi bilo fora da Mrkša igra tu ulogu zgodnog, kvartovskog ‘plejera’, a ne Marko Petrić. Sugerirala sam da ovaj, ‘zgodniji’ od njih dvojice, igra tog nesnalažljivog dobricu u filmu, a da Mrkša bude hedonist, zavodnik. Činilo mi se da bi inače bilo prvoloptaški, stereotipno, i da to nije dobro za film. Uglavnom, svi smo se složili s tim, pa je Karlo preuzeo ulogu lika koji mene zavede. Koliko nam je bilo neugodno snimati te scene, toliko nam je bilo i jednostavno, jer smo prijatelji odavno. Bila je to moja mala redateljska sugestija, ali ne znam je li to završilo tako zbog mene ili je i redatelj razmišljao na jednak način - kaže Elizabeta Brodić, koju i dalje možete pogledati na sceni varaždinskog HNK, odnosno na velikom filmskom platnu u filmu Eduarda Galića.