GLUMCI DOBILI OVACIJE

KAZALIŠNI DOGAĐAJ GODINE PRIVUKAO DRUŠTVENU KREMU Premijeru Kiklopa u Gavelli nije propustio Plenković, Šeks poveo unuku Ivu, bio je i Hasanbegović...

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 23.02.2019. u 10:05

Damjan Tadić / CROPIX

 

Premijera predstave "Kiklop" u petak u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli, prvo postavljanje na scenu tog kanonskoga djela hrvatske književnosti 20. stoljeća nakon više od četiri desetljeća, pretvorila se u dugo očekivani prvorazredni kulturni događaj kojemu je nazočio dio hrvatskog političkog vrha, a poetična inscenacija redatelja Saše Anočića ispraćena je ovacijama i aplauzom za glumce i autorski tim.

Radnja "Kiklopa" smještena je u zagrebački boemski milje uoči rata, od jeseni 1940. do proljeća 1941., u tjeskobnu atmosferu iščekivanja, ispunjenu strahom, otuđenjem i rasapom etičkih vrijednosti. U tom se dezorijentiranom društvu odvija egzistencijalna drama glavnog lika, Melkiora Tresića, anksioznog intelektualca razapetog strahom od novačenja s jedne i vlastitim neispoljenim žudnjama s druge strane.

Priča puna grotesknih i tragičnih prizora

Sa svojim prijateljima Ugom, Fernandom i Maestrom, Melkior se uglavnom kreće po kavanama i potuca po ulicama. Kao i svi, i on je zaljubljen u ženu kojoj nadijeva ime Viviana ali ta ljubav, u skladu s njegovom nesigurnom prirodom, nikada ne biva realizirana.

Priča je puna grotesknih i ekscentričnih prizora koji naglo mijenjaju predznak, ozbiljno se u trenu preobražava u humorno, patetično u banalno, tragično u sladunjavo i melodramatsko. U takvom miljeu obrata, skandala, snažnih manifestacija tjelesnosti, pa i erotske raspojasanosti, u atmosferi natopljenoj osjećajem neizvjesnosti i straha od smrti, kreće se Melkior, čija melankolična pojava dodatno naglašava patologiju društva koje postupno upada u kaos rata.

Kao protuteža općoj raspojasanosti jedan od lajtmotiva romana je Melkiorova stoička glad - kako bi pokušao izbjeći novačenje, on se prisilno izgladnjuje.

Sve je to prisutno i u Anočićevu "Kiklopu", istodobno poetičnoj i razigranoj, melankoličnoj i karnalno živahnoj teatarskoj inscenaciji koja fragmentaran, kaotičan svijet predratnog Zagreba iz romana Ranka Marinkovića punog filozofskih promišljanja suvereno transponira u kazališni jezik, u komadu koji bogate intratekstualne reference i motive predloška pretvara u glumački i režijski uvjerljivu izvedbenu narativnu cjelinu.

Plenković: Sjajna inscenacija jednog od najboljih hrvatskih romana

Premijeri su, među ostalima, nazočili i predsjednik vlade Andrej Plenković, te ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Premijer Plenković istaknuo je kako je "Kiklop" jedan od najboljih hrvatskih romana uopće, ocijenivši kako je u Anočićevoj režiji zaživio na pozornici Gavelle kao sjajna predstava koja uspijeva sublimirati sve kompleksnosti Marinkovićeva romanesknog predloška.

FOTOGALERIJA: Poznati na premijeri Kiklopa u Gavelli

 

- Drago mi je da smo u prilici nakon više od 40 godina gledati ga ovdje u Gavelli. Nije lako uopće ni promisliti, a kamoli uspjeti u postavljanju 'Kiklopa' na daske. Mislim da je bilo sjajno - rekao je premijer odgovarajući na pitanja novinara nakon izvedbe.

- Redatelj i glumačka ekipa uspjeli su iznijeti dinamiku i pokazati energiju i mislim da su nam malo dali mjesta da se zapitamo egzistencijalna pitanja, puna simbolike, i da možemo na neki način transponirati dileme predratnoga vremena na neke današnje okolnosti - dodao je Plenković.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek čestitala je kazalištu Gavelli na hrabrosti i upuštanju u jedan takav izazov, te redatelju i ansamblu na predstavi koja "na najbolji mogući način realizira atmosferu romana".

- Stvarno sam oduševljena. Za postavljanje takvih kanonskih djela literature treba imati puno hrabrosti, hrabrosti i hrabrosti (…) i zrelosti. Sve se mora poklopiti - redatelj koji je u stanju izvući najvažnije iz njega i, naravno, za ovako veliko djelo treba imati ansambl, a Gavella je pokazala da to ima. Mislim da smo dobili predstavu koju će publika dugo voljeti i posjećivati - rekla je ministrica kulture.

Suvereno prateći fabularnu nit romana, koji je zapravo roman ideje i svijesti više nego radnje, Gavellin "Kiklop" donekle smireno sintetizira sve ključne elemente Marinkovićeve grozničave proze, pisane u bujici grotesknih i ekscentričnih prizora u kojima se neprekidno miješaju humorno, banalno i patetično s ozbiljnim i intelektualnim.

Glumački ansambl uspio odgovoriti na zahtjeve kompleksnog predloška

Melkior Franje Dijaka odmjeren je i distanciran, baš kao i onaj Marinkovićev, pravi 'nevidljivi' čovjek koji nije ni državnik ni pjesnik ni vjernik ni pokajnik; amorfni intelektualac nestalnoga imena - Filipović, profesor Treščec, Samotres, Eustahije, Tresić, Pavičić, Kior… Njegova filozofska promišljanja i neprekidna propitivanja tuđih i vlastitih svjetonazora u predstavi su montirana 'u offu', što njegovoj opreznoj tjelesnoj pojavi daje intenzivniju unutarnju protutežu i potencira dinamiku zbivanja.

Postavljena u tipičnoj Anočićevoj poetici dramaturški razvedenih prizora bogatih digresijama, i uz snažno oslanjanje na živu glumačku suigru, predstava i počinje digresijom: nakon što se publika smjestila u gledalište, stižu zakašnjeli gledatelji, Melkior i Don Fernando (Amar Bukvić), koji se bezobrazno uguraju kroz gledalište do sredine četvrtoga reda – gleda se "Hamlet" – 'odvrte' filozofsku raspravu i porječkaju se, te potom jednako naglo ustanu, proguraju se van i odu. "Hamlet" je prošlost – počinje budućnost, "Kiklop".

Rat je još uvijek negdje daleko, Melkior je u turbulentnoj seksualnoj vezi s udanom Enkom (Martina Čvek), Vivijana (Dijana Vidušin), iako svima dostupna - njemu ostaje nedostižna. Krećući se između susjeda Atme (Filip Šovagović), kiromanta kojemu je misija 'spasiti Vivijanu svojom ljubavlju', živopisnoga Uga, koji u impersonaciji Živka Anočića predstavlja jedan od vrhunaca predstave, tragičnoga Maestra izvrsnoga Dražena Kuhna, pragmatičnoga Fernanda i drugih, Melkior neprekidno razmišlja o smislu života, o sudbini, o sebi, sa strepnjom primjećujući provalu barbarstva koju on doživljava kao navještaj sutona europske kulture.

Zarobljeni nemogućnošću istinskoga komuniciranja, svi su Marinkovićevi junaci izgubljeni – neafirmirani, ustrašeni, gotovo barbarski. Njihovi su prostori kretanja trivijalni i svakodnevni, prepuni verbalnih nadmetanja u često farsičnim, pa i crnohumornim situacijama. Melkior, intelektualac i umjetnik, simbol je nemoći umjetnosti suočene s 'kiklopskim' - sveproždirućim, ljudožderskim.

Dvije zaokružene kronološke cjeline

Minimalističkom scenografijom, prisutnom tek u elementima - kreveti se unose i iznose, stol i stolice su kavane, ulične vage i klupe ulica a sve iz pozadine prati golemo oko – u neprekidnim mijenama i valovima kreće se čitav niz živopisnih likova: veliki glumački ansambl još čine Nenad Cvetko, Hrvoje Klobučar, Sven Medvešek, Antonija Stanišić Šperanda, Andrej Dojkić, Natalija Đorđević, Ivan Pucar, Ivan Grčić, Andrej Kopčok, Đorđe Kukuljica, Nikola Baće, Janko Rakoš i Anja Đurinović Rakočević. Ulične svirače utjelovljuju Matija Antolić i Jeremija Bundalo.

Obimom vrlo opsežan roman Anočić je podijelio u dvije zaokružene kronološke cjeline: prostori intelektualnoga previranja predratnoga Zagreba prvoga dijela predstave u drugome su zamijenjeni kaotičnošću i nehumanošću vojarne, te potom jednako surovom stvarnošću bolnice u koju biva poslan od tuberkuloze oboljeli Melkior, a koja također nije pošteđena izvrtanja vrijednosti i općeg kaosa.

Uz pomoć dramaturginje Petre Mrduljaš, Anočić je uspio sublimirati sve ključne elemente kompleksnoga tekstualnog predloška u dramaturški složen ali istodobno vrlo pitak i dobro režijski posložen komad, kojemu razigrana glumačka suigra Gavellina ansambla daje jednu svježu i živopisnu dimenziju, u predstavi koja je zasigurno jedno od ponajboljih recentnih domaćih teatarskih ostvarenja i dostojan hommage Marinkovićevu kanonskome djelu koje je tako dobilo novo sjajno kazališno ruho.

Rat je normalna i očekivana posljedica ljudožderske epohe, poručuje Marinković "Kiklopom". Melikorova je Odiseja neuspjela – on je samo patetični (anti)junak jednoga skučenoga svijeta koji se kreće u zatvorenom krugu bez stvarnoga izlaza; pasivni promatrač bez prave mogućnosti upliva na zbivanja i događaje oko sebe. Njegovo neprekidno uporno ponavljanje "mene nema" na kraju se pretvori u rezignirano, pa čak i radosno prihvaćanje toga određenja: snijeg pada, avioni nadlijeću Zagreb - rat je stigao, violinisti sviraju. Melkior se prepušta. Čeka ga 'izbezumljeni grad Zoopolis'.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo