IZ KINA U KAZALIŠTE

KAZALIŠNI KRITIČAR JUTARNJEG O PREMIJERI 'USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE' U KEREMPUHU Hrabra, a pragmatična režija Vinka Brešana

Vinko Brešan hrabro je, a pragmatično režirao u zagrebačkom satiričkom kazalištu Kerempuh “Ustav Republike Hrvatske” Ante Tomića i Rajka Grlića.

Budući da je posrijedi preradba scenarija za dugometražni film, valjalo se to dohvatiti građe koja je već “kontaminirana” značenjem. Sretna je okolnost to što je ovaj bazično Tomićev tekst zapravo prije kazališni komad nego filmski scenarij. Tako su zamišljeni likovi i takva je radnja, a Tomić je, uostalom, dopisao podosta upravo kazališnih replika za svoje male ljude, neherojske likove. Dramaturginja Željka Udovičić Pleština doradila je mnoge prizore tako da postanu komorniji i intimniji. Tomić piše društvenu satiru i njegovi likovi nisu realistični, nego su napadno skrojeni “primjerci” kroz koje se projicira patologija društva. Tomić dakle namjerno pretjeruje, karikira, e da bi uzeo mjeru našem mentalitetu, predrasudama.

Bez okolišanja

Na sceni najdulje traje stari, nepokretni ustaša Hrvoje Kralj, kojega dojmljivo i, rekao bih, krajnje disciplinirano igra Damir Poljičak. Redatelj je iskoristio staru kazališnu dosjetku da glumac zapravo stoji, a posteljina je zastor pa ga tako vidimo na neki način iz ptičje perspektive. Nepokretan stajati sat i po, gdje jedino se glava ekspresivno trza i mnogo sočnih, neartikuliranih vapaja priopćava, nije uopće jednostavno. Predstava završava osvijetljenim mrtvim Kraljem, sad odjevenim u ustašku uniformu, što ju je valjda još kao mladić zadužio. I mrtav, on traje.

Predstava je dakle koliko duhovita, toliko i mračna, a neka redateljeva zadnja misao je eto pesimistična. Prizori se izmjenjuju najbrže što se može, nema stanke, nema “komentiranja” i nema okolišanja.

Živa improvizacija

Tri mjesta radnje paralelno su prikazana na zbilja neprostranoj Kerempuhovoj pozornici, točno i funkcionalno, a komadi namještaja premda disparatni, ne “kvare” se međusobno. Kostimi Doris Kristić na granici su realističnog, a mašti i ukusu dala je najviše prostora kreirajući garderobu (na njemu i u ormaru) za Vjekoslava Kralja, profesora povijesti i transvestita, koji svoga starog oca ustašu bedina kao jedino preostalo biće s kojim ima kakav-takav iskren odnos. Taj ga otac dakako mrzi (od njegove petnaeste godine), ali mu sad ne može ništa nego da mumlja iz postelje. Perić je upravo izvrstan kao Vjekoslav. Glumi rekao bih burleskno, ali suzdržano. Unutarnju suprotnost koja pogoni lik, mrzi Srbe, a sam je objekt mržnje kao homoseksualac, Perić daje vješto i rekao bih drsko.

Perić i Nikša Butijer, koji igra Antu (Vasilija) Samardžića, igraju u paru nadahnuto, međusobno se osjećajući do razine žive improvizacije. Butijer svoga policajca Srbina, kojega i dalje tlače premda je promijenio ime i premda je dragovoljac Domovinskog rata, dao je toliko trodimenzionalno da je na poklonu dobio upravo za onoliko manji aplauz od Perića koliko je stvarno doživljen kao “njihov”. Dakle, aplauz dugotrajan, s elementima oduševljenja, ali bez ovacija za Srbina, molim!

Ana Maras Harmander igra Maju Samardžić, suprugu Antinu, kao skromnu ženicu koja međutim nije izgubila elan vital, pa nije ovdje samo pasivna podnositeljica radnje, nego i njezin naoko pomoćni, a zapravo glavni motor.

Matišićeva glazba

Matija Šakoronja igra manju ulogu Vjekoslavova učenika Stazića rekao bih odmjereno, ne trudeći se nadoknaditi kratak boravak na sceni viškom nastupa, kako to često biva u mladih glumaca. Vedran Mlikota igra Svećenika rutinski, uvjerljivo, kako već inače igra svećenika, a zbilja ih se nije naigrao malo.

Glavna kvaliteta predstave, a i teksta, počiva u činjenici da njezini protagonisti, premda karikirani, ipak osvanu kao ljudi, doduše nesavršeni, često i pakosni, ali ne zapravo zli.

Glazbu je skladao Mate Matišić, koji je u cijelo zbivanje unio još jednu dodatnu gorku notu, gdje se takozvana realnost prikazuje kao farsa dostojna ruganja.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo