ZAGREB - Kazališna skupina Montažstroj dočekala je prije mjesec dana dvadesetu obljetnicu postojanja. Predstava “Srce moje kuca za nju”, prikazana protekle nedjelje u zagrebačkom HNK, finale je proslave. No, predstava, nastala u suradnji s Plesnim centrom Tala, nije dobra. Traje sat i 45 minuta. Na otvorenoj, po dubini potpuno iskorištenoj pozornici, jedanaest plesačica, odjevenih u plave (rezervne) dresove Hrvatske nogometne reprezentacije, evocira danas već povijesnu pobjedu 3:2 naših nogometaša nad engleskim na Wembleyju 21. studenoga 2007. Autor i redatelj Borut Šeparović, uz asistenciju dramaturga Olivera Frljića, zamislio je da plesačice posve osvoje golemi prostor i da energičnom koreografijom stvori napetost koja će se u drugom dijelu osloboditi nastupom jedanaest nezaposlenih žena prispjelih u HNK sa Zavoda za zapošljavanje.
Tri mogu izdržati
Međutim, koreografija je mlaka, plesačice su izabrane na audiciji, i tek možda tri mogu izdržati čisto fizički svoj pretjerano razvučen nastup. Uglavnom oponašaju igračke pokrete, skok, šut nogom, zagrijavanje, uklizavanje, a da se iz toga ne luči ikakav smisao koji bi ih opravdao. Usto katkad pjevaju, izvikuju potkraj i imena političara, od Tuđmana i Šuška do Pašalića i Šeksa, pa čak i redateljeva oca. Sve to ustrajno prati glas RTL-ova spikera, audiosnimka utakmice, a povremeno sve utihne, a zasvira i bubnjar u loži, koji plesačicama daje ritam.
Susret reprezentacija
Ni on nije baš vrhunski svirac, ispadne gotovo svaki drugi prijelaz, sinkopu, a čvrstoći prikazanog ne pridonosi ni neuredno razbacano i neusklađeno svjetlo. Sukoreografkinje, uz redatelja, jesu Tamara Curi i Larisa Lipovac, što se čini preuzetnim, jer što će troje profesionalaca na mjestu koje obično zahtijeva jednog?
Nakon što dulje od sata okupiraju pozornicu, plesačice, već umorne, neke vidno iscrpljene, dočekaju jedanaest sredovječnih i starijih žena, odjevenih po domaći, s tim da su i one navukle dresove hrvatskih reprezentativaca.
Neopravdano činjenje
Ono što se događa na sceni, teatrološki gledano, najviše podsjeća na tzv. kazalište potlačenih, koje je šezdesetih godina stao razvijati brazilski kazališni pionir Augusto Boal (1931. - 2009) i koje se postupno prenijelo u Evropu. Osnovna je ideja da se u teatar uvede zbilja običnih, kako to već na svijetu biva, malih i potlačenih ljudi, da se oni uključuju u predstavu iz publike. Ovdje su ta publika te nesretne žene, čije priče, ma koliko bile žalosne, ipak ne mogu polučiti rezultat jer je publika dovedena pred svršen čin: gleda predstavu u predstavi kao nametnutu manipulaciju. Naime, umjetnost je okrutna, i ne podnosi ovakvo neopravdano činjenje, ma koliko ono inače stvarno bilo. Što bi rekao pokojni Gavella: pijan čovjek ne bi smio glumiti pijanca jednako kako mrtvac ne glumi mrtvaca. Dvije sestre koje skupljaju plastične flaše da bi preživjele, mlađa invalid s umjetnim kukom, pa žena s presađenom jetrom, diplomirana veterinarka, koja se zbog autoimune bolesti ne smije baviti strukom, i ostale, bude sućut i potiču na razmišljanje, ali prije svega otvaraju pitanje: čemu sve to? Događaj prerasta u patetičnu grotesku kad stanu iz očaja filozofirati jesmo li se za ovakvu državu borili i jesu li tisuće poginule uzalud?
Nacionalni patos
Potom im se pridruže malko odmorene plesačice pa se sve prime za ruke, izljube i čiča miča gotova priča. Nogometno ludilo i s tim u vezi razgoren nacionalni patos i ove nesretne žene kao kontrast tome kiču možda su privlačna kombinacija, ali u ovom slučaju, promašena. Jedina je utjeha da je u HNK nakon nekoliko godina barem netko rekao istinu sa scene. Pa makar i svoju privatnu, bez honorara.