TRI SESTRE

KLASIČAN ČEHOV, SAMO NA DRUGAČIJI NAČIN Redatelj i sjajni glumci nisu nas uživljavali u prošlost nego nas stalno vraćali na ovo danas

Luka Dubroja

Produkciju HNK redatelj je smjestio u alternativni prostor, puno skromniju dvoranu ansambla Lado

Iako su nam autor i Hrvatsko narodno kazalište stvar predstavili kao eksperiment, riječ je o lako čitljivom i zabavnom postavljanju klasičnog komada Antona Čehova “Tri sestre”. Sat i pol vremena inteligentne zabave s vrhunskim glumcima: što čovjek više treba od kazališta?

Predstava “Tri sestre” redatelja Bobe Jelčića eksperiment je u odnosu na pompoznu zgradu Hrvatskog narodnog kazališta i način na koji se godinama tamo tretirao teatar.

Glavne uloge

U stvari smo gledali pristojnu suvremenu dramsku predstavu, poput onih kakve možete vidjeti u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Predstavu u produkciji HNK redatelj je smjestio u alternativni prostor, puno skromniju dvoranu ansambla Lado preko puta. I prostor i glavni glumci i sama predstava jako podsjećaju na Zekaem: u glavnim su ulogama Jadranka Đokić, Krešimir Mikić i Nina Violić, koji su s Dubravkom Vrgoč prešli u HNK kad je bivša intendantica Zekaema preuzela upravljanje vodećim nacionalnim teatrom.

Pitanja

Nina Violić je u HNK napravila nekoliko velikih uloga, dok Mikić, Jadranka Đokić (i Ksenija Marinković) jako nedostaju zagrebačkoj sceni, jer za te vrhunske glumce nema dovoljno mjesta u HNK gdje se na jednoj pozornici tiskaju drama, opera i balet. Recept Bobe Jelčića, izdvojena scena, na ovom primjeru odlično funkcionira.

Redatelj i sjajni glumci prikazali su nam klasičnog Čehova, samo na drugačiji, jako prezentan način: nisu nas uživljavali u prošlost od stotinu i više godina, nego nas stalno vraćali na ovo danas. Svjetlo se ne gasi, publika nikad ne dobije priliku odvojiti se od scene. Glumci komuniciraju s gledateljima, postavljaju nam pitanja: i mi smo dio drame.

Njihova pitanja naša su pitanja, njih muči ono što muči i nas ovdje: kako preživjeti ovu provinciju? Otići ili ostati, i kako sebi oprostiti ostanak? O tome kako ti život prolazi mimo tebe a ti nikako da preuzmeš odgovornost. Što zbilja želiš? Tko je taj koji treba napraviti prvi korak?

Dok čekaš, život se oblikuje onako kako nisi htio, jer nisi bio u stanju donijeti odluku.

Tri generacije

Irinu, Mašu i Olgu pomaknuto i duhovito igraju Iva Jerković, Nina Violić i Jadranka Đokić, tako da bez problema premošćuju kakvih stoljeće i pol ili dva od vremena Čehovljeve drame do danas.

Sve je tu veselo i prpošno, mogao bi čitavu večer provesti samo smijući se načinu na koji Nina Violić nosi lisicu. Sjajno su uigrane tri generacije glumaca, doajeni HNK Siniša Popović i Dušan Gojić te mladi Marin Klišmani, Ugo Korani i Ivan Colarić. Posebno ćete zapamtiti Veršinina Uge Koranija, koji preuzima ispeglanu jutjubersku ekavicu, kako bi nam dočarao jedinog oficira kojeg pamtimo, onog JNA.

Ili Dariju Lorenzi Flatz i njezinu veselu karikaturu Nataše Ivanovne. Sjajan posao napravila je dramaturginja Mirna Rustemović, kao i kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, a minimalističku scenografiju potpisuje Aleksandar Denić, beogradski scenograf s velikom njemačkom karijerom, inače poznat po raskošnim, pretrpanim scenama.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo