Je li moguće obnoviti stanje bivanja djetetom? Je li moguće ponovno gledati svijet kao nepoznati tekst? Ili kao praznu knjigu koju mi ispisujemo?
To su samo neka od pitanja koja su se otvarala tijekom rada na uprizorenju Saint-Exupéryjevog romana “Mali princ”, koji će u režiji Hrvoja Korbara biti premijerno izveden večeras u Atriju Kneževa dvora, u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara.
Radikalna logika
Riječ je o glazbeno-scenskoj predstavi za koju je glazbu skladao Ivan Josip Skender, a u njoj glume Livio Badurina, Rok Juričić i operna pjevačica Marija Kuhar Šoša. Kad su se redatelju Hrvoju Korbaru iz uprave Ljetnih igara javili s idejom da on i Skender stvore drugačiju predstavu, u kojoj će glazba biti iznimno važna, a sve kako bi se odgajala nova, mlada publika Igara, sa zadovoljstvom je prihvatio. Na kraju krajeva, pojašnjava, on se i sam dugo bavio glazbom, pa mu je zato rad na ovoj predstavi bio jako drag zadatak.
- Saint-Exupéry ipak nije stvorio samo simpatičnu sličicu dječaka u plavom kaputu, stvorio je mnogo više: svijet kojim odjekuju teme kojima se “odrasla” književnost bavila i prije i bavit će se i poslije njega. Svijet Malog princa svijet je i Kafkinog “Procesa” kojem se ne može ući u trag, Orwellove “1984.” i Huxleyjevog “Vrlog novog svijeta”, beckettovske samoće i pustinje, Kristovog iskušenja i muke, a možda najprije Ionescovih antikomada, koji pokazuju koliko je jezik koji učimo i koji govorimo iznošen i potrošen - pojašnjava Kobar i dodaje:
- Samo radikalnom logikom i upornim ponavljanjem pitanja Mali princ razbija logiku tih zatvorenih realnosti koje sreće na svom putovanju. Lutanja Malog princa, baš kao i većina alegorijskih putovanja u svjetskoj književnosti, završava povratkom na ishodišnu točku, spoznajom da je sve bitno oduvijek bilo tu, baš kao što Petrasov Marović kaže u svojim stihovima: Ne treba nikamo ići. Nigdje drugdje tražiti. Što jest i tu je.
Predstava je namijenjena djeci starijoj od pet godina, a na nju su dobro došli i odrasli. Svatko će, siguran je Korbar, predstavu gledati na svojoj razini i u njoj najviše čuti pitanja koja njega zanimaju. Odgovore će morati dati sami. Baš u tome i jest čar ovog bezvremenskog romana, koji se može, i treba, čitati u svakoj dobi. Upravo ta primjerenost svakoj dobi ogleda se i u ovoj predstavi, u koju su uključene različite generacije autora i razni tipovi izvođača, koji su, ističe Korbar, obavili sjajan posao.
Vintage estetika
Ni u kojem trenutku nisu radili s mišlju da rade predstavu za djecu, već smo pokušavali zajednički stvoriti predstavu koja je namijenjena svima koji smatraju kako se samo srcem dobro vidi.
- Tekst izvodimo gotovo integralno. Skratili smo minimalno, ali sve bitno je ostalo tamo. Roman je pisan jednostavno, a čarobno, pa se tome nije imalo što ni dodati ni oduzeti. Zbog toga sam donio vrlo laku odluku da se maksimalno poštuje izvornik - ističe Korbar i dodaje kako je htio da predstava, koja traje nešto manje od sat vremena, ima efekt knjige: da otvara sva važna životna pitanja, bez da čitatelja, ili u ovom slučaju gledatelja, usmjeri na neko određeno.
- Sa Zdravkom Ivandijom Kirigin, koja potpisuje scenu i kostime, dugo sam radio na prostornom rješenju i na kraju smo odlučili da prostor preobražavamo principima igre i imaginacije, bez većih intervencija u samu arhitekturu prostora Kneževog dvora koji ima svoju težinu i u kojem bi bilo gotovo skaredno nešto dodavati. Ima tu kostimskih naznaka, malih elemenata...
No, nećemo djeci povlađivati stvarajući predstavu po estetici sadržaja (crtanih filmova, video igara) na kakvoj odrastaju, a koju odlikuje izrazito brza dramaturgija, velika događajnost i prezasićenju slikama nego ćemo im dati nešto drugačije, polaganije, nešto što se možda čini kao da je vintage. I izazovnije, vjerujem, jer će morati uključiti maštu - zaključuje Korbar i najavljuje kako će dvije izvedbe predstave moći pogledati u rujnu u Zagrebačkom kazalištu lutaka.