PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

'KOMŠILUK NAGLAVAČKE' Banalna adaptacija priprostog teksta u kojoj se samo viče. Sve je u predstavi tobože, osim gledatelja koji sve to prate

Igor Cepurkovski

Redatelj Dario Harjaček naglasio je sve slabosti priprostoga teksta pa glumci u ovoj koprodukciji karlovačkog Zorin doma i Kazališta Virovitica neugodno viču cijelo vrijeme, predstavljajući likove beznačajne i tupe. I ne znam gdje se krije apsurd u ovome tekstu iz 2003., kad je apsurdno već ono što bi trebalo biti kao realistično.

Mijo Pavelko u tom Komšiluku naglavačke igra 64-godišnjeg policijskog pozornika, koji će se baciti kroz prozor zato što mora u mirovinu, i još ga u nju tjera sin, inspektor policijski, pošto je ćaća očito nešto zabrljao. E sad, ni redatelj Harjaček, ni spisateljica Mitrović niti kritičar Čadež nikad nisu i nikad neće sresti 64-godišnjeg pozornika, jer takav naprosto ne postoji. Policajci imaju beneficiran staž i jasnu liniju napredovanja. Sa 64 godine nitko nije u službi kao pozornik i neće biti sve valjda dok nam za kojih stotinu godina narod ne ostari toliko da i neće biti mlađih za takve poslove.

U nizu od šest produljenih skečeva s dva ili tri lika kraj je uvijek izvjestan: netko će se baciti kroz prozor. Hiću se uglavnom zato što spisateljica ne zna što bi s njima. Osim nepostojećeg policajca, tu je i nepostojeći brak. Neki čovac vraća se iz Njemačke ženi (nije ga bilo pet godina) ali je ne zatekne jer je ona prodala njihov stan, udala se za drugoga i rodila još jedno dijete. E sad, ako računamo da su dvadeset godina u braku, posve je nemoguće da se ona sama, mimo njega, razvede, proda stan, zajedničku imovinu, pa ne bilo njega i stotinu godina iz Njemačke, a ne samo pet, koliko ženicu nije vidio. I taj se čovac dakako baci kroz prozor, ali tek nakon što maltretira ženu koju je u stanu zatekao te joj ubije kanarinca. Osim kanarinca, tijekom ove dvosatne zmešancije dakako najviše stradaju upravo malobrojni ženski likovi: neki pitiespiovac (koji je sanjao da je Srbin) dakako bije ženu, a treća žena u skečevima pak je nepokretna u kolicima nakon prometne nesreće, a njezin brat vuče je pozornicom kao vreću prije nego što baci kroz prozor lika koji ju je unesrećio. A i tog lika prije toga naganja da legne na nju.

Još je tu i neki doktor kojega nezadovoljan, invalidan pacijent prebije, dakle premda je napola paraliziran, a potom ga i gurne kroz prozor. Svi zajedno neprestano nemjereno prostače, psuju, grebu, vrište i sve to skupa sliči na amatersku priredbu, grubih obrisa i nepametnih rješenja.

Glumci se pate s jednoznačnošću vlastitih uloga, za svakoga smjesta znamo koga predstavlja i što ga muči, pa se tu i nema što glumiti, osim glumiti da glumiš nekakvu glumu te vikati i vikati.

Draško Zidar igra Bosanca Hukliju (ni takvo ime ne postoji, ali nema veze, vjerojatno je namjerno izmišljeno) kao svojevrsnog pripovjedača (koji se prvi bacio s nebodera u kojem teče radnja) te svira i pjeva nekakve “duševne” melodije i ponavlja kao mantru izreku “Bog dao, Bog uzeo!”, što je ujedno i jedina zamišljena dramaturgija ovoga rada od gotovo dva sata, zamornog i banalnog. Glume dakle virovitički i karlovački glumci, a nemam što o njima reći dakle osim da se muče i da ih valja nabrojati: Blanka Bart, Igor Golub, Vlasta Golub, Goran Koši, Sara Lustig, Mijo Pavelko, Antun Vrbenski, Goran Vučko, Draško Zidar, Peđa Gvozdić, Vanja Gvozdić, Nino Pavleković i Goran Glavač.

Ako već moram nekoga što se kaže apostrofirati, onda je to Nino Pavleković, u ulozi brata unesrećene one djevojke, koji jedini nekako uspijeva igrati prije riječi, pa znaš da nešto u njemu kuha, ali ne znaš što. Drugog glumačka suspensa u predstavi nisam uočio.

Scena Vesne Režić napola je realistična, a napola jednostavno prazna, a općenito ružna dok su kostimi Morane Petrov maštovitiji ali i oni djeluju naivno u cijelom kontekstu. Općenito, predstava je tobože apsurdna, tobože realistična i sve je u njoj tobože osim gledatelja koji sve to prate.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo