INTERVJU

KREŠIMIR DOLENČIĆ Zadnja dva Ministarstva kulture kao da nisu postojala

    AUTOR:
    • Davor Špišić

  • OBJAVLJENO:
  • 13.10.2016. u 15:44

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Predstava 'Sherlock Holmes' u njegovoj režiji premijerno se izvodi u subotu u ZeKaeM-u

U (ne)mogućoj misiji je Krešo Dolenčić ovih dana. Poput superheroja žestoko se bori protiv zločina.

U Zagrebačkom kazalištu mladih postavlja predstavu “Sherlock Holmes” (premijera 15. listopada) za koju je tekst, prema motivima proze Arthura Conana Doylea, napisala Ana Tonković Dolenčić. Razgovarali smo o današnjim paralelama s viktorijanskim zlom, ali i o nekim nadama u svjetlo u našem društvenom tunelu.

Ikonički Sherlock Holmes kao teatarski junak prvi put stiže u Hrvatsku. Otkud ideja za ovaj projekt, ponuda je došla iz ZKM-a ili ste ga nosili u sebi?

- Ana i ja smo prihvatili poziv ravnateljice ZKM-a Snježane Abramović da radimo predstavu koja u sezoni pokriva tzv. omladinski repertoar. Ana već dugo sanja Sherlocka. Ona doista ima dobar nos za predlaganje naslova, a kako ga zajedno volimo, predložili smo i ZKM je prihvatio. Sherlock je, naravno, opće mjesto svjetske literature. I ne samo literature. Oduvijek su me fascinirale te priče u kojima se iz jednostavnih, bjelodanih činjenica, a Sherlock kaže - nema ništa varljivije od bjelodanih činjenica, pomoću te njegove razorne, svevremenske logike i dedukcije pokažu i isplivaju na svjetlo najnevjerojatnije stvari, dokazi zavjera i zločina epskih razmjera. Da, nosio sam ga u sebi, kao što ga svatko tko ga je ikada čitao ili pogledao neku od ekranizacija nikada ne zaboravlja.

Ana je na kompilaciji Doyleove literature ispisala vlastiti tekst. Što znači da se njena priča proteže do naših dana?

- Zločin kao zločin je bezvremen. Mijenja se samo tehnologija podlosti. Međutim, govoriti dalje o kopčama i vremenima značilo bi otkriti dio sadržaja, a to bi samo štetilo predstavi. Uglavnom, priča je složena od poznatih likova pa su tu i Irene Adler i Sherlockov brat Mycroft, te još petnaestak drugih. No, unatoč viktorijanskom vremenu priča duboko zadire u današnjicu. Dramaturško-redateljsko oblikovanje krimića kao kazališnog žanra podrazumijeva određenu dozu tajnovitosti pa tu sad moram prestati s odgovorom na ovo pitanje.

Hoće li Sherlock kod današnjih klinaca izdržati kušnju, može li se nositi s konkurencijom superheroja , prisutnih u svim medijskim formatima?

- Bez problema. On je jednako tako super junak. No, ne posjeduje druge posebne moći osim vlastitog uma. Dobro, voli se i on potući, prerušiti, utrčati u sam centar akcije, ali on slučajeve rješava prvenstveno zaokupljenošću svojim „umnim uzbuđenjima“ i to na način koji doslovce prkosi sili teži današnjeg “like” ili “dislike” svijeta. Sherlock ne uzima stvari zdravo za gotovo, on je usamljeni mislilac, visoko funkcionalan sociopat, nedruštven i arogantan, a pri tome nepokolebljiv, nepotkupljiv i pravedan borac protiv zločina, u ime istine. Ne podnosi svjetla reflektora, a glazbu za ulazak u ring svira sam samcat na violini, kad ga nitko ne vidi. Batman ima svojeg Robina, Rip Kirby Desmonda, Hamlet Horacija, Orest Pilada, Marco Polo Rustichellija, a Sherlock Watsona. Bilo je tih sudbinom povezanih parova i u prošlosti, a nakon Sherlocka bilježimo jako puno slučajeva u kojima glavni junak ima svojeg zapisivača, kroničara, pratitelja, vjernog slušatelja. Sherlock i Watson dio su naše svakodnevice, ali i arhetip koji prepoznajemo kako u Dylan Dogu i Grouchu, tako i u Don Quijoteu i Sancho Pansi. Sherlock je svevremen.

Vjerujem da radeći uživate kao malo dijete. Kao redatelj morate imati jasnu viziju projekta, da li vam to umanjuje strast detekcije u ovakvom komadu?

- Pa naravno da uživam. Ima li išta ljepše nego igrati se elementima začudnosti pozornice u predlošku i s licima koja prizivaju kamere, specijalne efekte, detalje, krupne planove, gomile eksterijera i interijera... Sve to sažeti na jednu pozornicu, učiniti iluziju viktorijanskog vremena zanimljivu današnjem gledatelju. A strast detekcije o kojoj me pitate je sasvim drugačija - naravno da radeći tu određenu priču odlazimo u poznato, ali otkrivanje izražajnih sredstava, logičko povezivanje naoko nevažnih elemenata pozornice, sitnice koje sve zajedno čine svijet ove predstave je svojevrsno neprestano detektiranje stvarnosti koju jako volim - život na pozornici, kao i oko nje. Stalno to nekako pretačem jedno u drugo...

Ove sezone čeka vas i prvorazredan izazov u Kerempuhu - “Narodni heroj Ljiljan Vidić”. Raspalit ćete sprdnju po vječnim podjelama na fašiste i partizane?

- Jako se tome veselim. Jedva čekam poduhvatiti se zafrkancije na partizane i ustaše, one i ove, vaše i naše, crne i bijele. Već unaprijed znam da ćemo na probama umirati od smijeha.

U jeku smo konstituiranja nove Vlade. Onaj prošli eksperiment posebice je, pod Hasanbegovićevim ministrovanjem, satro kulturu. Što očekujete, možemo li se nadati podizanju s nokautiranog dna i smislenijoj kulturnoj politici?

- Ne znam kakva nas kulturna politika čeka. Radije bih ovako rekao - ja čekam smisleniju kulturnu politiku. Čekam da se netko obrati meni, mislim, svima nama koji potpadamo pod taj pojam “kultura“. Kultura, obrazovanje i znanost najvažniji su i strateški najosjetljiviji segment rada svake buduće vlade. Ako tu nastavimo dosadašnjim koracima, onda se možemo pozdraviti i s gospodarstvom i s demografskom obnovom i s identitetom. Nula cijela četrdeset sedam posto, a mi bismo u Europu, mi bismo po fondove, mi bismo ostavljali mlade stručnjake u Hrvatskoj, mi bismo neku pamet prodavali... Sve je ovo što se politike u Hrvatskoj tiče jedna ogromna obmana. Igramo se ko mala djeca s loptom na livadi, brojimo krvna zrnca, čeprkamo po prošlosti, a u međuvremenu veliki dečki odnose i rasprodaju sve što se prodati može. Očekujem da se predoče programi, strategije, očekujem viziju, velike poteze i projekte. Nitko nema moje povjerenje dok ga ne stekne. Previše su nas svi redom varali. Zadnja dva Ministarstva kao da nisu postojala. Ne ostaju neki ozbiljni projekti iza njih. Iza ovog postojećeg ne ostaje ništa, samo neko nadureno prčkanje po površini. A sljedeće, ne znam... Nema vremena za još jedan loš eksperiment.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo