Umro je Rade Perković, glumac, osnivač Marulićevih dana, bivši intendant splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta i dugogodišnji ravnatelj Splitskog ljeta, kazališni redatelj, poduzetnik, spisatelj, živopisna figura.
Tvrdi nacionalist, Bokelj, crveni Hrvat, bijaše Perković vitalna pojava, energičan, stalno aktivan. U nekrolozima samo najbolje, pa ćemo kazati da je na koncu, iskupljujući se za grijehe (naslijedivši u intendantskoj fotelji Ivu Sanadera), kao intendant splitskog HNK (od 1992. do 1998.) skinuo stigmu s glumaca srpske nacionalnosti. U teškim vremenima bio je sirov, ali na koncu ne i zao, a njegova će dva mandata u Splitu ostati zapamćena kao uspješna. Mogao se pohvaliti solidnim brojem izvedbi i solidnom posjećenošću. Čak je, primjerice, one najgore, ratne 1992. godine privukao u splitsku nacionalnu teatarsku kuću devedeset tisuća gledatelja i, primjerice, dao čak pedeset i jednu opernu izvedbu.
U povišenom tonu
Poput mnogih svojih prethodnika i nasljednika u intendantskoj fotelji splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta, i Rade Perković je repertoar naslanjao na operete “Malu Floramye”, “Splitski akvarel”, talijanske opere. Međutim, davao je i grčke tragedije, koje su u međuvremenu eto gotovo posve nestale iz naše suvremene kazališne prakse.
Uvijek u povišenom tonu, balzacovski raspojasan, krupan, vitalan, izravan, bijaše Rade Perković dobra duša. Takvi ljudi ako i načine kome zlo, požale brzo.
Perković je rođen 1938. godine u Crnoj Gori, u Boki, glumačku školu završava 1961. u Sarajevu, nakon čega je do 1963. godine član Narodnog pozorišta u Zenici, a potom prelazi u HNK Split. Godine 1970. bio je među utemeljiteljima Pučke pozornice Varoš, sedam godina kasnije Teatra dokumenta, a 1991. inicirao je eto osnivanje Marulićevih dana, našega jedinog festivala nacionalne drame, koji se redovito godišnje održava do danas.
Dugogodišnju glumačku karijeru okrunio je velikim brojem uloga, a najviše se pamti kao Edek (S. Mrożek, “Tango”), Brindsley (P. Shaffer, “Crna komedija”), Maro i Pasimaha (M. Držić, “Dundo Maroje” i “Skup”), Ivanko (“Drugi libar Marka Uvodića Splićanina”), Bukara (I. Brešan, “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”).
Ljubav prema ženama
Prema njegovoj knjizi “Kako osvojiti ženu” (1973.) Marin Carić na scenu je postavio istoimenu monodramu. Posrijedi je dakle jedna sočna, skaredna, ali i duhovita zmešancija, naoko seksistička, ali koja onako lukavo ismijava nadobudnost muškoga roda…
I što bi se čovjeku manje moglo zamjeriti u životu nego ljubav prema ženama.
Nije mirovao niti u mirovini. Dao se u organizaciju različitih priredbi, u malim i većim mjestima, kao redatelj, poduzetnik, scenarist, radeći i mjuzikle.
Kao član Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske u Splitu, s Vlatkom Perkovićem režirao je “Kulu babilonsku” D. Roksandića te samostalno “Otrujmo moju ženu” A. Roussina. Osmislio je i režirao scenske kolaže “Satirično zabavište za odrasle”, “Teatar iza zastora” i “Šampion”. Bijaše, ukratko, neumoran, otpočetka do konca svojeg nimalo protraćena života.