NEUMORNI RADNIK

Krupan, vitalan, izravan, Rade Perković (80) bio je dobra duša kazališta

rade perkovic
HANZA MEDIA

Umro je Rade Perković, glumac, osnivač Marulićevih dana, bivši intendant splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta i dugogodišnji ravnatelj Splitskog ljeta, kazališni redatelj, poduzetnik, spisatelj, živopisna figura.

Tvrdi nacionalist, Bokelj, crveni Hrvat, bijaše Perković vitalna pojava, energičan, stalno aktivan. U nekrolozima samo najbolje, pa ćemo kazati da je na koncu, iskupljujući se za grijehe (naslijedivši u intendantskoj fotelji Ivu Sanadera), kao intendant splitskog HNK (od 1992. do 1998.) skinuo stigmu s glumaca srpske nacionalnosti. U teškim vremenima bio je sirov, ali na koncu ne i zao, a njegova će dva mandata u Splitu ostati zapamćena kao uspješna. Mogao se pohvaliti solidnim brojem izvedbi i solidnom posjećenošću. Čak je, primjerice, one najgore, ratne 1992. godine privukao u splitsku nacionalnu teatarsku kuću devedeset tisuća gledatelja i, primjerice, dao čak pedeset i jednu opernu izvedbu.

U povišenom tonu

Poput mnogih svojih prethodnika i nasljednika u intendantskoj fotelji splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta, i Rade Perković je repertoar naslanjao na operete “Malu Floramye”, “Splitski akvarel”, talijanske opere. Međutim, davao je i grčke tragedije, koje su u međuvremenu eto gotovo posve nestale iz naše suvremene kazališne prakse.

Uvijek u povišenom tonu, balzacovski raspojasan, krupan, vitalan, izravan, bijaše Rade Perković dobra duša. Takvi ljudi ako i načine kome zlo, požale brzo.

Perković je rođen 1938. godine u Crnoj Gori, u Boki, glumačku školu završava 1961. u Sarajevu, nakon čega je do 1963. godine član Narodnog pozorišta u Zenici, a potom prelazi u HNK Split. Godine 1970. bio je među utemeljiteljima Pučke pozornice Varoš, sedam godina kasnije Teatra dokumenta, a 1991. inicirao je eto osnivanje Marulićevih dana, našega jedinog festivala nacionalne drame, koji se redovito godišnje održava do danas.

Dugogodišnju glumačku karijeru okrunio je velikim brojem uloga, a najviše se pamti kao Edek (S. Mrożek, “Tango”), Brindsley (P. Shaffer, “Crna komedija”), Maro i Pasimaha (M. Držić, “Dundo Maroje” i “Skup”), Ivanko (“Drugi libar Marka Uvodića Splićanina”), Bukara (I. Brešan, “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”).

Ljubav prema ženama

Prema njegovoj knjizi “Kako osvojiti ženu” (1973.) Marin Carić na scenu je postavio istoimenu monodramu. Posrijedi je dakle jedna sočna, skaredna, ali i duhovita zmešancija, naoko seksistička, ali koja onako lukavo ismijava nadobudnost muškoga roda…

I što bi se čovjeku manje moglo zamjeriti u životu nego ljubav prema ženama.

Nije mirovao niti u mirovini. Dao se u organizaciju različitih priredbi, u malim i većim mjestima, kao redatelj, poduzetnik, scenarist, radeći i mjuzikle.

Kao član Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske u Splitu, s Vlatkom Perkovićem režirao je “Kulu babilonsku” D. Roksandića te samostalno “Otrujmo moju ženu” A. Roussina. Osmislio je i režirao scenske kolaže “Satirično zabavište za odrasle”, “Teatar iza zastora” i “Šampion”. Bijaše, ukratko, neumoran, otpočetka do konca svojeg nimalo protraćena života.

Izdvajamo