Mačkoljupce našeg vremena ujedinio je u općem obožavanju nitko drugi do Thomas Stears Eliot, jedan od najvažnijih anglo-američkih književnika 20. stoljeća.
Jer da nije bilo njegove zbirke stihova za djecu “Knjiga starog oposuma o domišljatim mačkama” iz 1939., tko zna bi li se uopće rodio najpopularniji svjetski mjuzikl “Mačke” (“Cats”) Andrewa Lloyda Webbera 1981. u Londonu. Od tada do danas ovu glazbeno-scensku priču vidjelo je diljem svijeta više od 50 milijuna gledatelja i slušatelja kojima se ovih dana u tri izvedbe (22.-24. ožujka) u rasprodanoj zagrebačkoj Areni priključila i naša publika.
Dva sata spektakla
I samog su Eliota prijatelji zvali starim mačkom, što je možda i razlog minijaturnom književnom toposu koji je pisac unutar svog nadasve serioznog opusa posvetio tom još od staroga Egipta štovanom i opjevanom četveronošcu. Mačku su naime na scenu i drugi smještali, u bajku i balet “Mačak u čizmama”, na dječju scenu vragometnog Džingiskana, a na onu za odrasle “Mačku na vrućem limenom krovu”, no nitko je nije učinio tako planetarno popularnom kao što je to uspjelo Lloydu Webberu i njegovim libretistima koji su dodatnim materijalom proširili Eliotovu mačju metaforu učinivši je metaforom naravi, karaktera, sudbina, raspoloženja i u konačnici metafizičkim putem do zamišljenog mačjeg raja (da li samo mačjeg?) u kojemu se mjesto može zaslužiti na različite načine.
Sve to, i još mnogo više od očekivanog, donijela je u Zagreb fantastična produkcija s West Enda. Izvedene na Broadwayu samo godinu dana po londonskoj praizvedbi, “Mačke” su zadržale svježinu i djela i izvedbe koji baš nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. U gotovo dvosatnom trajanju pravog spektakla pjesme i plesa, čudotvorne scenografije, prepune tehničkih domišljatosti, sjajnih kostima i nevjerojatnih maski, živi raznoliko mačje pleme koje na čelu s patrijarhom Old Deuteronomyjem odlučuje tko će od njih prvi u raj. A raj je tzv. Heaviside layer čijim imenom (fizičara Olivera Heavisidea) započinje čarobna pjesnička igrarija s mitskim i povijesnim likovima među kojima će se naći i svemoćni čarobnjak Mr. Mistoffelees, i “Napoleon zločina” Macavity kao reinkarnacija Moriartyja, vječnog neprijatelja Sherlocka Holmesa, ali i zlokobnog Macky-noža iz “Prosjačke opere”, i antička imena Cassandra i Demeter, ali i jedna obična stara ofucana mačka Grizabella koja će nakon što su je svi odbacili biti odabrana kao prvi putnik za teško dostignuti Eden.
Duhoviti duet
U ovako sročenoj priči Lloyd Webberova glazba funkcionira kao salivena predlošku, lirska je i ranjiva do najtananije sentimentalnosti u najpoznatijoj Grizabellinoj pjesmi “Memory”, zahuktala u skupnim scenama poput Jellicles songa, duhovita u duetu o Macavityju, a u cijelosti prožeta dobrom, zdravom energijom kakvom pršti cijelo djelo, a i predstava. Ansambl je apsolutno vrhunski, pjevački, plesački i glumački, mota se i među publikom, a na sceni nosi karaktere nevjerojatne uvjerljivosti.
Odlika tradicije
Zasluga je to i brojnih imena priređivača, od redatelja Trevora Nunna, koreografkinje Gillian Lynne, dirigenta Tima Daviesa i mnogih drugih, no prije svega oduševljavaju baš svi interpreti na čelu s potresnom Grizabellom Joanne Ampil i mudrim starim Deuteronomyjem Johna Ellisa.
Mjuzikalski zakon podjednako dobrog vokala i virtuoznog plesa ponekad na granici s akrobatikom tipična je odlika broadwayske tradicije od koje se ne odustaje, kao što ni od Lloyd Webberovih i Eliotovih mačaka publika nije odustala još malo pa puna četiri desetljeća. Zagrebačka Arena svakako nije idealan prostor za ovakve produkcije, a pogotovo djelo koje osim spektakla nudi i komorni segment mimičke izražajnosti, specifičnu masku ili suodnos manjeg broja likova, i šteta je što je veliki dio publike smješten u sam vrh dvorane ostao uskraćen i za taj dio ove sjajne izvedbe.