Na dan otvaranja 16. sezone Kazališta Ulysses, umjetnička voditeljica toga teatra Lenka Udovički provodila je u žestokom ritmu, usprkos burnim meteo-neprilikama starala se da svaki atom te nemirne umjetničke baze funkcionira besprijekorno.
Usred intenzivnih proba za predstavu “Shakespeare ljetne noći – varijacije” (koja će u Lenkinoj režiji i dramaturgiji Željke Udovičić-Pleština premijeru imati 28. srpnja) razgovarali smo - između masakra u Nici i pokušaja vojnog udara u Turskoj - o Williamu Shakespeareu čija iskustva nažalost premalo osluškujemo.
Zašto ste se umjesto konkretnog Shakespeareovog komada odlučili za “play Shakespeare”varijantu, sondiranje kroz brojne slojeve bardove ostavštine?
- Budući da ove godine obilježavamo 400 godina od Shakespeareove smrti... Uvijek je to čudno, kad obilježavamo smrt a ne rođenje... Dakle, imat ćemo dvije velike produkcije: “Kralja Leara” s kojim smo i osnovali naš teatar, kojeg igramo svih ovih 16 godina s Radetom Šerbedžijom u glavnoj ulozi, i “Richarda III”, produkciju Almeida Theatrea s Ralphom Fiennesom. Tako da je moja želja bila da se s mladima poigram Shakespeareom, sa svijetom Shakespearea na jedan malo drugačiji način.
Bazu predstave “Shakespeare ljetne noći” čine studenti s riječkog odsjeka glume i studenti Muzičke akademije u Zagrebu. Uz njih imamo troje divnih glumaca Radka Poliča, Katarinu Bistrović-Darvaš i Maju Posavec. S tom kombinacijom mladosti i iskustva ovo je postao jedan istraživački proces i zaista sondiranje Shakespearea, iz jedne ipak drukčije perspektive nego kada se, recimo, uzme samo jedno djelo i postavlja na pozornicu. Također je kao inspracija za predstavu poslužila i Borgesova priča “Shakespeareovo pamćenje”, kao polazišna točka kroz koju slijedimo Radka Poliča na putu snoviđenja. Pratimo jednog čovjeka koji u sebi nosi Shakespearea i Shakespeareovo pamaćenje, luta otokom i donosi sve njegove misli i riječi u kontekst današnjice. Želim napomenuti da publika obavezno dođe u sportskoj obući, jer, vodimo ih u šekspirijansku avanturu.
Vi u svojim režijama izbjegavate izravne aluzije na stvarnost, više se prepuštate, zajedno s glumcima, unutarnje proživljenim izazovima. Na čemu ćete graditi jezgro ove predstave, kakva će biti njena kopča s recentnim zbivanjima?
- Točno, ja u svojim predstavama rijetko posežem za direktnim citatima, ali ovo je predstava koja će imati puno slojeva. I u njoj postoji jedna dimenzija asocijacija na svijet u kojem živimo ali kontrapunktirana sa Shakespeareovim stihovima i muzikom. Znači, jedan sloj jesu i neke situacije iz današnjice, iz svijeta koji, ako ga malo bolje pogledamo, sliči na završni čin Shakespeareovih tragedija. Sve je to, naravno, zamaskirano u svijet senzacionalizma, entertainmenta, medija..., ali ako malo bolje prokopamo vidi se da živimo u jednom tragičnom vremenu i kada bi Shakespeare došao danas i prošetao svijetom, imao bi o čemu pisati, a možda bi i zanijemio. Nas Shakespeare prati, ova predstava se događa na više lokacija, a Shakespeare je sa nama i ponekad je u pravom čudu što se to sve događa...
Ispada da je Shakespeare čisti amater prema onome što mi proizvodimo u suludoj stvarnosti?
- Da, tako stoje stvari, ha, ha, ha... Inače, nedavno je u Londonu otvorena izložba posvećena Shakespeareu na kojoj je izložen jedan tekst koji moguće da je i posljednji tekst koji je Shakespeare napisao. Pretpostavlja se da je riječ o monologu u kojem stoji apel za milost i pomoć izbjeglicama... Dakle, potpuno je nevjerojatno da je predvidio ovo danas kad ignoriramo milijune ljudi koji pokušavaju pronaći spas od rata, gladi i užasa... Da nam baš Shakespeare kaže “zamislite da se vama desi takva zla kob, koja bi vas zemlja primila, Portugal, Flandrija...” Nažalost, malo čitamo Shakespearea, i premalo se trudimo da ga razumijemo.
Vi ste prije šest godina i njegovu “Oluju” završili u nekom potuljenom, prognaničkom nizu.
- Jeste, ta sudbina prognanika očigledno je nešto iz čega nikako da nađemo izlaz. A ovo što se dešava je najgora varijanta. Europa se ogradila, prognaničke sudbine su uglavnom nestale iz medija... Do prije šest mjeseci stvarala se atmosfera kao da smo preplavljeni, odjednom mediji ignoriraju situaciju a situacija je i dalje strašna.
Sjećate li se svoga prvog susreta sa Shakespeareom? Što ste prvo majstorovo čitali?
- Sada kad me pitate, zapravo se sjećam da je bio “Kralj Lear”. Imala sam nekih četrnaest, petnaest godina, u kući sam našla programsku knjižicu u kojoj je bio štampan čitav tekst drame. Mislim da je bila predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta, vjerojatno je netko od ukućana išao to gledati... I sjećam se da me je odmah fascinirala priča o tri kćeri, tri sestre, nas smo četiri sestre, ja imam tri kćeri... Bila sam dosta mlada, uzela sam da prelistam i odmah me zaintrigiralo, tako da sam pročitala cijeli komad do kraja.